Dan branilaca Grada Bihaća, koji se obilježava svake godine 16. juna, datum je koji bi trebao biti svetinja. Na taj dan 1992. godine, počelo je prvo agresorsko granatiranje Bihaća – početak teške, krvave, ali herojske epizode u historiji ovog grada. To je datum kada su se obični ljudi, bez obuke, bez uniforme, bez sigurnosti, ali s ogromnim srcem i spremnošću na žrtvu – podigli u odbranu Bihaća.
Ipak, današnje obilježavanje ovog datuma sve je manje posvećeno tim ljudima.
Fotografija sa svečane sjednice Gradskog vijeća Grada Bihaća, održane upravo povodom Dana branilaca, govori više od riječi. Poluprazna sala. Hladan, birokratski ambijent. Niti iskrene emocije, niti suštinske zahvalnosti. I ono najvažnije – nedostatak lica koja su zapravo branila grad.
Naši saborci, veterani, komandanti iz ratnog perioda – mnogi od njih namjerno su izostali sa sjednice. I to nije prvi put. Posljednjih godina primjetan je sve veći broj onih koji ignorišu zvanične protokole, izbjegavaju kamere i govore – ne zato što ne poštuju značaj datuma, već zato što ne žele biti dio predstave u kojoj nemaju stvarnu ulogu.
Zamislimo apsurd: dan koji nosi njihovo ime, njihovu krv, njihovu čast – postao je dan u kojem su oni postali suvišni.
Mnogi ne dolaze jer, kako kažu, “ne žele sjediti u istoj sali s ljudima koji nisu bili ni blizu prve linije, a danas sjede u prvim redovima.” U prvom redu sjede neki koji za vrijeme rata nisu bili ni blizu prve linije. Neki koji danas rukovode institucijama, sjede u udobnim foteljama i dodjeljuju sebi zasluge koje nikad nisu stekli. A borci? Oni su – u najboljem slučaju – pozvani da popune pozadinu, da statiraju. U najgorem, nisu ni pozvani.
Ovo nije nova pojava. Ali postaje sve vidljivija. Svake godine sve je manje branilaca na “njihovom danu”. Sve više ih ostaje kući – iz protesta, dostojanstva i gorkog osjećaja da su izigrani.
Mnogi od njih danas žive na rubu egzistencije. Bore se za osnovna ljudska prava, njihova djeca su nezaposlena, bolesni su i zaboravljeni. Dok se na Dan branilaca dijele plakete, nagrade i drže govori, oni gledaju sa strane, potpuno svjesni da ih se većina sjeti samo na dan kada treba nešto snimiti, staviti na društvene mreže i “odraditi protokol”.
Oni koji su tada iznijeli teret odbrane – danas su marginalizirani, često na rubu egzistencije, i što je najgore – izloženi preziru institucija koje su formirane upravo zahvaljujući njihovoj žrtvi.
Kroz godine smo svjedočili sistemskom pokušaju da se historija odbrane Bihaća prilagodi dnevnoj politici i aktuelnim nosiocima moći. Obilježavanje 16. juna se sve više pretvara u protokolarnu obavezu, u događaj za medijsku prezentaciju, a ne u autentičan čin sjećanja i zahvalnosti.
Umjesto govora ratnih komandanata, saboraca i članova porodica poginulih boraca – slušamo suhoparne i često neautentične govore politikanata, koji više govore o sebi i svojim mandatima, nego o onome što se tog 16. juna 1992. stvarno dešavalo u Bihaću.
Ono što najviše boli jeste pitanje koje sve više branilaca sebi postavlja: da li ovaj datum još pripada nama?
Ako Dan branilaca ne započne pomenom poginulih heroja iz 501., 502., Odreda za specijalna dejstva i Odreda teritorijalne odbrane BiH, ako se ne spomene Ripač, Sokolac, Golubić, Pritoka, Pokoj, Čekrlije, Zavalje i druga sela koja su podnijela prve žrtve, ako ne govorimo o prvoj žrtvi agresorskog napada na Bihać i prvim ratnim uspjesima branilaca grada – onda je taj dan izgubio svoju dušu.
Branioci Bihaća ne traže mnogo. Nisu ni 1992. tražili mnogo. Samo istinu, pravdu i minimum dostojanstva. Danas im se, umjesto toga, nudi šutnja, poniženje i “zahvalnice” koje više vrijeđaju nego što priznaju.
Zato i ne čudi što se sve više njih odlučuje da ostane kod kuće. Ili da ode na groblje svojih saboraca, položi cvijeće u tišini i pomoli se – bez kamera, bez govora, bez protokola. Jer to je iskreno. To je istinski Dan branilaca.
Branioci se sve više povlače iz javnog prostora jer ga sve više preuzimaju tzv. “lažni prvaci” – oni koji su rat iskoristili kao odskočnu dasku za karijeru, političku ili kriminalnu. Neki su na račun boračke prošlosti stekli vile, stanove i službene položaje – dok su mnogi ratni veterani danas beskućnici ili podstanari.
U prvom redu sjednica sjede neki koji su, po svemu sudeći, tu da štite sistem zaborava. I dokle god je tako – neće biti masovne prisutnosti onih koji znaju istinu. Istinski branioci Bihaća ne žele se legitimisati tamo gdje se istina izvrće, a laž nagrađuje.
Ono što se danas događa s Danom branilaca u Bihaću nije samo lokalni problem – to je opći simptom odnosa prema prošlosti. Isuviše je postalo kasno govoriti da moramo sačuvati istinu o onima koji su nas odbranili i da sutra nećemo imati ni društvo koje će biti vrijedno odbrane. Beskorisno je ponavljati da se prvi redovi oslobode onih koji ih nisu zaslužili, i prepuste onima koji su grad odbranili u krvavom junu 1992.godine.
Jer to neće biti učininjeno i svake godine bit će nas sve manje. I jednog dana, na svečanoj sjednici, neće ostati niko ko zna šta se tog 16. juna zaista dogodilo.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----
