Naša redakcija je, prilikom tematskog istraživanja presuda Ustavnog suda BiH koje se odnose na slobodu izražavanja i položaj medija, na zvaničnoj web stranici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine pronašla vemao zanimljivu Odluku Ustavnog suda BiH broj AP-1298/21, donesenu 10. jula 2025. godine ( https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/_bs/AP-1298-21-1377594.pdf ) . Riječ je o presudi koja se već sada može smatrati presedanskom i jednom od najznačajnijih odluka u postdejtonskoj pravnoj praksi kada je u pitanju zaštita prava na slobodu izražavanja.
U konkretnom predmetu, Ustavni sud je usvojio apelaciju Vahidina Durića, istaknutog nezavisnog novinara i urednika iz Bihaća, te je utvrdio da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja, zajamčenog članom II/3.h) Ustava BiH i članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Istom odlukom, ukinuta je presuda Kantonalnog suda u Bihaću, a predmet je vraćen na ponovno odlučivanje uz obavezu poštivanja standarda koje nalažu međunarodni i ustavni pravni okviri.
Važno je istaknuti da je usvajanje apelacije Vahidina Durića pred Ustavnim sudom BiH rezultat stručnog i temeljitog pravnog rada advokata Nedima Seferovića s višegodišnjim iskustvom iz Advokatskog društva „Jasmin Mesić“ iz Bihaća – https://www.jasminmesic.com/ . Pravna argumentacija advokata Seferovića sadržana u apelaciji odražava visok stepen profesionalnosti, poznavanja ustavnog prava i međunarodnih standarda zaštite slobode izražavanja.
Zahvaljujući njihovom znanju, posvećenosti i pravnoj preciznosti, ova apelacija nije bila tek formalna žalba – već kvalitetan ustavni pravni podnesak koji je postavio pravosuđu jasna pitanja i granice u vezi s medijskim pravima, javnim interesom i ulogom novinara u demokratskom društvu.
Doprinos ovih pravnih stručnjaka seže dalje od individualnog slučaja – njihov rad predstavlja važan doprinos očuvanju temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini, posebno u vremenu kada se mediji i kritički glasovi sve češće nalaze pod udarom.
KONTEKST SLUČAJA: JAVNA KRITIKA POD POLITIČKIM UDAROM
Predmetni slučaj proistekao je iz teksta objavljenog na portalu bisce.ba pod naslovom: „Predstavljamo vam genijalca iz Bužima: Za tri mjeseca završio fakultet“. Riječ je o sarkastičnom i satiričnom komentaru na račun političara i bivšeg rukovodioca JP „BH Pošta“, koji je – prema podacima iz dopisa Panevropskog univerziteta „Apeiron“ – navodno u vrlo kratkom roku stekao dva zvanja s različitim brojem ECTS bodova.
Uslijedila je tužba za klevetu, a Općinski i Kantonalni sud su presudili u korist tužioca, naloživši autoru članka naknadu štete i javno izvinjenje. No, Ustavni sud je ovu odluku odbacio kao neproporcionalnu mjeru, ocijenivši da su nižestepeni sudovi propustili primijeniti standarde zaštite slobode izražavanja, naročito u slučaju kada je predmet izvještavanja od javnog interesa.
SLOBODA IZRAŽAVANJA KAO TEMELJ DEMOKRATIJE
U svom obrazloženju, Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja uključuje i pravo na šokantne, uvredljive ili satirične izjave, posebno kada je riječ o javno angažovanim osobama. Sud naglašava da se javni funkcioneri i političari moraju pomiriti s višim pragom kritike i da interes javnosti – u ovom slučaju pitanje validnosti akademskih kvalifikacija – nadilazi individualnu osjetljivost.
Sud ističe i da je članak sadržavao vrijednosne sudove, a ne činjenične tvrdnje koje bi mogle biti dokazivane, te da je apelant imao vjerodostojan činjenični osnov – uključujući dopis univerziteta i ranije objavljeni članak u Dnevnom avazu.
PRESUDNA ULOGA RAZUMNOSTI I PROFESIONALNIH STANDARDA
Posebno je važno što Ustavni sud nije propustio ukazati na razumnost postupanja apelanta. Iako nije kontaktirao tužioca prije objave, apelant je već sutradan objavio demanti u cijelosti, uključujući dokumente koji potvrđuju datume sticanja diploma. Sud je ocijenio da je time apelant djelovao u dobroj vjeri, u skladu s profesionalnim standardima, te da sudovi nisu uzeli u obzir ključne olakšavajuće okolnosti.
Pouke i značaj odluke
Ova odluka Ustavnog suda ima višestruki značaj:
- Ona štiti pravo novinara, urednika i portala da kritički pišu o osobama koje vrše javne funkcije.
- Postavlja jasne standarde sudovima kako balansirati pravo na ugled i slobodu izražavanja.
- Potvrđuje da sloboda izražavanja uključuje i grešku, ukoliko je ona počinjena u dobroj vjeri i na osnovu relevantnih izvora.
- Osnažuje medije da nastave vršiti svoju ulogu javnog nadzora i kritike moći bez straha od arbitrarnih sudskih presuda.
ZAŠTO JE USTAVNI SUD BIH STAO U ZAŠTITU SLOBODE IZRAŽAVANJA: KLJUČNI RAZLOZI ODLUKE U KORIST APELANTA VAHIDINA DURIĆA
U odluci broj AP-1298/21, kojom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvojio apelaciju novinara i urednika Vahidina Durića, navedeno je više ključnih razloga na temelju kojih je zaključeno da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja, zajamčenog Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U nastavku analiziramo svaki od tih razloga pojedinačno, ukazujući na njihovu težinu i pravnu važnost.
a) Interes javnosti – srž demokratske slobode izražavanja
Ustavni sud je izričito prepoznao da se sporni tekst, objavljen na portalu bisce.ba, bavio temom od očiglednog javnog interesa – validnošću diploma javnih funkcionera. U državi kakva je BiH, gdje je fenomen lažnih i spornim putem stečenih diploma postao sistemski problem, ovakva tema ne može biti tretirana kao puko narušavanje ugleda pojedinca.
Sud je pravilno istakao da je javnost imala pravo biti informisana o tome kako, kada i gdje visoki rukovodioci u javnim preduzećima stiču akademska zvanja, posebno kada se radi o osobama koje su politički aktivne i koje su u više navrata obnašale funkcije od javnog značaja. Mediji u ovom kontekstu djeluju kao nadzorno tijelo u demokratskom društvu – što je funkcija koju pravosuđe mora štititi, a ne gušiti.
b) Javni status tužioca – viši prag kritike
Ustavni sud je naglasio da je tužilac u ovom slučaju bio javni službenik, rukovodilac u JP “BH Pošta”, ali i politički angažovana osoba, kandidat i izabrani predstavnik u tijelima vlasti.
S obzirom na taj status, Sud je zauzeo stav koji je u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava: javni funkcioneri su dužni trpjeti viši nivo kritike od običnih građana. Čak i kada je kritika oštra, satirična, pa i podrugljiva, ona je dozvoljena u mjeri u kojoj doprinosi raspravi od općeg značaja i kada se ne svodi na lične uvrede ili huškanje.
Time je Ustavni sud podsjetio redovne sudove da politička taština ne smije biti zaštićenija od javnog interesa i da su javne funkcije neodvojive od odgovornosti i transparentnosti.
c) Vrijednosni sudovi, a ne činjenične tvrdnje – pravna distinkcija koju sudovi nisu razumjeli
Jedan od najvažnijih aspekata ove presude jeste naglašavanje razlike između činjenica koje se mogu dokazivati i vrijednosnih sudova (mišljenja) koji ne podliježu dokazivanju, ali moraju imati činjenični osnov.
U konkretnom slučaju, tekst koji problematizira diplomu stečenu u “tri dana” jasno koristi sarkazam i ironiju – riječ je o kritičkom komentaru, a ne o tvrdnji kojom se imputira krivično djelo. Naslov teksta i pojedini izrazi, iako mogu djelovati podrugljivo, jesu vrijednosni sudovi koji uživaju snažnu zaštitu prema članu 10. Evropske konvencije.
Ustavni sud je jasno stavio do znanja da su redovni sudovi u Unsko-sanskom kantonu pobrkali ova dva koncepta, čime su ozbiljno ugrozili pravo apelanta na slobodu izražavanja.
d) Postojao činjenični osnov – tekst nije bio izmišljen ni proizvoljan
Ustavni sud je, analizirajući dokaze, utvrdio da je autor teksta imao na raspolaganju dopis Panevropskog univerziteta “Apeiron”, u kojem su bili navedeni datumi izdavanja diploma tužioca.
Iako se kasnije pokazalo da su datumi izdavanja diploma različiti od datuma sticanja zvanja, sama činjenica da je autor raspolagao autentičnim dokumentom, i da je na osnovu toga formirao sumnju i izrazio javno čuđenje, isključuje proizvoljnost i zlu namjeru.
Ovo potvrđuje stav da novinari i urednici imaju pravo na grešku, ako je ona rezultat razumnog postupanja i profesionalne prosudbe, a ne proizvoljnih optužbi.
e) Objavljen demanti – primjer dobre vjere u medijskom postupanju
Ključni dokaz u korist apelanta bila je činjenica da je već sljedeći dan nakon objave teksta na portalu objavljen demanti tužioca, zajedno s fotokopijama diploma.
Ovaj potez jasno pokazuje da je urednik postupao u dobroj vjeri, a ne sa željom da nanese štetu tužiocu. Ustavni sud je ovu činjenicu posebno cijenio, navodeći da je time javnosti pružena šira slika, a čitaocima omogućeno da sami donesu zaključke.
To je u skladu s najboljom novinarskom praksom i duhom zakona o zaštiti od klevete, gdje objava demantija i ispravke ima prioritet nad finansijskim kažnjavanjem medija.
STANDARDI KOJI OBAVEZUJU SVE SUDOVE U BIH
Ustavni sud BiH je ovom odlukom postavio jasne smjernice kako se mora analizirati sloboda izražavanja u slučajevima koji uključuju kritiku javnih osoba, komentare u javnom interesu, i kombinaciju sarkazma, ironije i ozbiljnih tema.
Svaki od gore navedenih pet razloga predstavlja temelj demokratskog društva i mora postati standard u praksi svih sudova u BiH – ukoliko želimo imati pravosuđe koje razumije i štiti osnovna ljudska prava, a ne ih formalistički guši zarad nečije političke ili lične osjetljivosti.
SUDIJE U UNSKO-SANSKOM KANTONU KOJE SU POGAZILE SLOBODU IZRAŽAVANJA
Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu AP-1298/21 predstavlja pravosudni šamar redovnim sudovima u Federaciji BiH – prvenstveno Općinskom i Kantonalnom sudu u Bihaću – koji su u ovom slučaju pokazali neprihvatljiv stepen pravnog neznanja, površnosti i sistemske servilnosti prema moćnicima.
1. Nepoznavanje razlike između činjenice i mišljenja: presudna greška
Jedan od temeljnih postulata savremenog prava slobode izražavanja jeste distinkcija između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova. Evropski sud za ljudska prava izričito navodi da vrijednosni sudovi ne podliježu dokazivanju, te ih je moguće iskazivati i kada su oštri, satirični ili provokativni – ukoliko imaju činjenični osnov.
Redovni sudovi u ovom slučaju nisu pokazali ni minimalno razumijevanje te razlike. Umjesto da analiziraju kontekst, ton, i strukturu teksta – koji je očigledno napisan u satiričnom ključu i sarkazmom (što je legitiman oblik izražavanja u demokratskom društvu) – oni su izjednačili svaki izraz sa „činjenicom“, što predstavlja pravnu i logičku katastrofu. Time su ukinuli prostor za kritiku, humor, ironiju i satiru, što je izravno negiranje člana 10. Evropske konvencije.
2. Ignorisanje javnog interesa: zaštita političke taštine ispred interesa građana
Predmet članka bila je validnost diploma javne osobe koja obnaša visoku funkciju u javnom preduzeću i politički je aktivna. Tema se ticala javnog interesa par excellence – u zemlji u kojoj su lažne diplome sistemski problem, a brojni slučajevi još neprocesuirani.
Redovni sudovi su, međutim, potpuno zanemarili taj javni interes, kao da se radi o privatnom sporu između anonimnih osoba. Takav pristup je opasno pogrešan i duboko štetan, jer signalizira da su nositelji moći i privilegija izuzeti iz javne kritike. To je direktan napad na medijske slobode i ulogu novinarstva kao „psa čuvara demokracije“.
3. Prenošenje tuđeg teksta – arogantno ignorisano
Još jedna ozbiljna povreda je ignorisanje činjenice da je sporni tekst preuzet iz Dnevnog avaza, uz navođenje izvora. Dakle, apelant nije bio autor spornog izražavanja, već urednik koji je prenio već objavljeni članak, što je uobičajena medijska praksa.
Umjesto da analiziraju u kojoj mjeri je apelant imao profesionalnu odgovornost, sudovi su mu pripisali punu odgovornost kao da je sam autor teksta, ne ulazeći u razliku između iznošenja i prenošenja. Takvo paušalno i mehaničko suđenje pokazuje potpuni izostanak medijskog i pravnog senzibiliteta, a ujedno predstavlja zastrašujući signal svakom uredniku u BiH: odgovarat ćeš i kada samo preneseš istinu drugih – ako diraš „svete krave“.
ZANEMARIVANJE DOBRONAMJERNOSTI I KONTEKSTA OBJAVE
Pravni standardi jasno traže da se prilikom ocjene klevete mora uzeti u obzir i dobronamjernost, kontekst objave, izvor informacije, kao i postupci nakon objave.
U ovom slučaju:
- apelant je imao pouzdan dokument (dopis univerziteta),
- objavio je demanti već naredni dan,
- nije imao skrivenu agendu, niti se tekst oslanjao na glasine, već na dokument i raniju medijsku objavu.
I pored svega toga, sudovi su zaključili da apelant nije postupao u dobroj vjeri – bez ijednog dokaza o zloj namjeri, osim vlastitog nakaradnog tumačenja. Takva kvalifikacija je više od pravne greške – to je presuda protiv zdrave pameti i profesionalne etike.
PRAVOSUĐE U UNSKO-SANSKOM KANTONU KAO ČEKIĆ PROTIV MEDIJA
Slučaj AP-1298/21 razotkriva goruću istinu o stanju pravosuđa u Unsko-sansko kantonu: da su nižestepeni sudovi često nesenzibilni za ljudska prava, površni u tumačenju zakona, i nespremni da se suprotstave politički osjetljivim tužbama. Njihovo postupanje u ovom predmetu nije bio izolovani previd, već simptom šire bolesti – servilnog, nekompetentnog i često antidemokratskog pravosuđa.
Ova presuda Ustavnog suda BiH trebala bi biti obavezna lektira za sve sudije i tužioce u Unsko-sanskom kantonu. I ne samo to – ona treba poslužiti kao zakonski štit za svakog građanina i novinara koji ima hrabrosti reći istinu, makar i ironično, makar i pogrešno – jer bez slobode izražavanja nema ni slobodnog društva.
Presuda Ustavnog suda BiH u korist apelanta Vahidina Durića nije samo lična pobjeda – to je poruka svakom novinaru, uredniku i građaninu: sloboda izražavanja nije luksuz, već pravo koje čuva srž demokratskog poretka. Ova odluka zaslužuje da bude izučavana, citirana i primjenjivana kao svjetionik pravde i slobode u bosanskohercegovačkom društvu.
