SMRT GENERALA IZETA NANIĆA: ŠTA SU REKLI SVJEDOCI

Podijelite:

---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----

“Sutra kad se rasformira ova brigada, kada električar bude električar, a ne obavještajac, kad svi borci budu na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite i uvažavate… Samo tako ćemo svi skupa biti jedno.”, general Izet Nanić

Pogibija generala Izeta Nanića, komandanta legendarne 505. bužimske viteške brigade, 5. augusta 1995. godine, ostaje jedno od najsnažnijih i najpotresnijih poglavlja savremene historije Bosne i Hercegovine. U jeku operacije “Oluja”, u trenutku kad su jedinice Armije RBiH ostvarivale ključni proboj ka Dvoru na Uni i vršile pritisak na ostatke Vojske RS, komandant Nanić je smrtno pogođen u borbi na prostoru Ćorkovače.

Iako su brojni saborci i neposredni svjedoci iznijeli svoja svjedočenja o tom danu, važno je da se kroz hladnu vojnu logiku sagleda šta se zaista moglo dogoditi, posebno imajući u vidu da je general Nanić bio profesionalno školovan oficir JNA, što nosi određene vojne standarde ponašanja u borbi, zaštite komandne strukture i operativnog rukovođenja.

U ovom članku donosimo rekonstrukciju vjerovatnijeg toka događaja na osnovu članka magazina STAV.ba, kroz vojnu analizu koja ne isključuje emocije svjedoka, ali ih stavlja u kontekst borbene realnosti.

KONTEKST OPERACIJE

Dana 5. augusta 1995. godine, jedinice 505. brigade učestvuju u operaciji podrške hrvatskoj vojsci u sklopu “Oluje”, s ciljem proboja i spajanja u području Dvora. Nakon uspješnog početnog prodora kroz neprijateljske linije, situacija na terenu postaje haotična: dijelovi linije nisu očišćeni, teren je složen – kombinacija šume, sječe i starih četničkih bunkera, a komunikacija s jedinicama u napredovanju otežana.

ULOGA GENERALA NANIĆA U OPERACIJI

Kao komandant brigade, Izet Nanić u tom trenutku ne bi trebao biti na čelu jurišnih snaga, nego na zaštićenoj komandnoj tački s jasnim komandnim kanalima, rezervnim komunikacionim uređajima i mogućnošću kontrole operacije u širem kontekstu. Njegovo lično prisustvo na frontu, i to u neraščišćenom sektoru, iz vojne perspektive predstavlja narušavanje komandne distance, čime se direktno izlaže neprijateljskoj vatri i riziku dezorganizacije sopstvenih snaga.

ŠTA SU REKLI SVJEDOCI – A ŠTA KAŽE VOJNA LOGIKA?

Nekolicina svjedoka izjavila je da je komandant Nanić:

Bio na čelu kolone, neposredno ispred ili uz bok izviđačima i borcima,
Pucao iz stojećeg stava, dok su svi drugi zalegli,
Nije nosio lično obezbjeđenje, a komunikacioni uređaj nije bio u funkciji.

Iako se ovi iskazi ne mogu u potpunosti isključiti kao netačni, iz vojno-profesionalnog ugla oni nisu vjerovatna refleksija stvarnog taktičkog ponašanja školovanog komandanta.

Zašto?

Stojeći stav pod vatrom je izuzetno rizičan i nelogičan – obučeni komandanti znaju da je cilj izbjegavanje metka, ne prkos metku.
Biti prvi u koloni je suprotno komandnim pravilima. Komandant mora imati pregled situacije, ne biti izložen.
Komandant ne napušta komandno mjesto bez potpune veze i zamjene. U konkretnom slučaju – komandant odlazi bez direktne kontrole nad većim dijelom jedinice.

VJEROVATNIJI TOK DOGAĐAJA (VOJNA REKONSTRUKCIJA)

Na osnovu teksta koji je objavi magazin STAV.BA (proSDAovski medij), vojna logika sugerira sljedeći tok događaja:

Nakon proboja, komandant je ostao na komandnom mjestu, ali je dobio nekompletne informacije s prve linije – što ga vjerovatno motiviše da lično provjeri situaciju (što se dešava i među iskusnim komandantima kad osjećaju potrebu da “stanu na lice mjesta”).
Nanić odlučuje da krene sa manjom pratnjom – vjerujući da je pravac relativno osiguran i očišćen.
Na terenu se nalazi zaostala četnička grupa (5–10 vojnika), koja se prethodno već sukobila s drugom našom grupom (Bašić, Ičanović…).
Komandantova grupa nailazi na kritičnu tačku – nepregledan teren i kontaktni prostor. Izviđači su već bili u blizini, ali očigledno nije bilo koordinacije ni informacija o prisustvu neprijatelja.
Dolazi do zasjede – kratki verbalni kontakt – otvorena vatra.
General Nanić vjerovatno pokušava reagovati vatrom iz čučnja ili zaklona – ne isključuje se da se podigao radi boljeg cilja, ali je izložen preciznoj vatri i pogođen u lice i vrat.
Njegova smrt izaziva šok i trenutno preuzimanje inicijative nižih starješina, dok borba traje još neko vrijeme.
Nakon konsolidacije i izvlačenja tijela, linija se ponovo stabilizuje, a vijest o pogibiji komandanta izaziva nevjericu.

KRITIČNE TAČKE U LANCU KOMANDOVANJA

Ova rekonstrukcija pokazuje niz taktičkih i komandnih propusta:

Nije sprovedeno temeljito izviđanje sektora kojim je komandant prošao.
Veza s prethodnicom nije funkcionisala.
Nije postojala rezervna zaštita komandanta (niti je insistirano da ide izviđačka četa ispred).
Zašto u ključnom trenutku saradnje s HV-om, kad 505. brigada odigra odlučujuću ulogu, komandant ide lično “pogledati situaciju”?
Ne koristi šumski zaklon, i sam je najistureniji.
Nanić je prvo pogođen u lice, zatim u vratnu arteriju. Ako je to uradio četnički vojnik na 20–50 metara, to zahtijeva visoko obučenog strelca – teško je u haosu borbe pogoditi precizno glavu i vrat u pokretu. Nije nemoguće – ali je izuzetno rijetko.
Niko nije insistira da ide izviđačka četa ispred komandanta (!)
Nema saniteta ni logističkog osiguranja na toj trasi.
Nanić isključuje lično obezbjeđenje tog dana.
U grupi su bili svi ključni ljudi: Nanić, Osmanović, komandiri četa i izviđača.
Takav sastav grupe u kontaktu s neprijateljem predstavlja rizik komandne paralize (što se i desilo).
Nema rezervnih komunikacijskih uređaja, što dodatno otežava komandovanje.
General mijenja plan u zadnji čas, što znači da niko nije znao da će se on kretati tim pravcem.
Iako to formalno anulira teorije zavjere, taktika ad hoc kretanja komandanta u neraščišćenom terenu bez prethodnog izviđanja je izuzetno neprofesionalna i nelogična za komandanta tog ranga.
Komandantova grupa dolazi nekoliko minuta nakon prethodnog susreta između Mehe Bašića i četničke grupe.
Postavlja se pitanje: zašto ta četnička grupa nije neutralisana, i zašto komandant nije bio upozoren da su ispred njih kontaktirali neprijatelja?
Grupa neprijateljskih vojnika nije znala da dolazi komandant.

Zbrojeno, sve to djeluje kao niz “slučajnih grešaka” – ali previše ih je za komandanta takvog ranga.

Njegovo ponašanje, ponašanje okoline, tok događaja, izostanak protokola zaštite i trenutna političko-vojna situacija otvaraju prostor da se sumnja da je ili doveden u zamku, ili namjerno prepušten riziku, ili posredno “izguran” ka frontu da strada.

To ne znači da postoji naredba za ubistvo, ali može značiti:

Namjerno izbjegavanje zaštite.
Povlačenje sigurnosnih mehanizama.
Tiho željena eliminacija bez direktnog naređenja.

JE LI BILO ZAVJERE?

Na osnovu vojne rekonstrukcije – nema direktnih indicija da je smrt bila organizovana zavjera, ali je potpuno opravdano postaviti sljedeće sumnje:

Je li komandant “gurnut” ka frontu bez potpune zaštite?
Zašto se toliki bezbjednosni protokoli ruše u jednom danu?
Zašto nitko nije insistirao da ide izviđačka grupa ispred njega?
Zašto baš tog dana Osmanović ne daje rezervni radio uređaj?

Ali otvorena pitanja ostaju:

Kako je moguće da četnička grupa ostane iza linije, neraščišćena, i da se iz nje vodi precizna paljba?
Kako je moguće da baš komandant Nanić bude prvi meta, i to precizno pogođen u glavu i vrat?
Zašto nitko ne insistira da ide izviđačka grupa ispred komandanta u tako rizičnom sektoru?

Ove sumnje ne dokazuju zavjeru, ali ukazuju na ozbiljan stepen komandnog i operativnog propusta, što je, u vojnoj doktrini, jednako ozbiljno. Iako nema direktnih dokaza o zavjeri, postoji niz taktičkih nelogičnosti i ozbiljnih bezbjednosnih propusta koji su omogućili da se komandant nađe u smrtonosnoj situaciji – bez dovoljno zaštite, izviđanja, ili komunikacione podrške.

Smrt generala Izeta Nanića nije samo gubitak jednog komandanta – to je simbol urušavanja vojne strukture u trenutku trijumfa, trenutak kad se heroizam miješa sa taktičkom konfuzijom, a emocija sumnje ostaje do danas.

Generala su voljeli vojnici i narod, poštovali saborci i protivnici. Njegova smrt zaslužuje da se sagleda bez mitova, ali i bez simplifikacija. On nije pao jer je bio “naivan” ili “neoprezan” – već jer je sistem oko njega zakazao kad je najviše trebalo da funkcioniše.

U čast njegovom liku, moralnom autoritetu i komandantskoj veličini – dugujemo mu istinu.

📌 Tekst je pripremljen – na osnovu svjedočenja iz dokumenta i vojno-taktičke analize ponašanja komandnog kadra u borbi a koje je objavio magazin STAV.BA ( https://stav.ba/vijest/kako-je-poginuo-heroj-izet-nanic/11114 ). Naš tekst nije historiografski dokaz, već stručna rekonstrukcija događaja u analitičke i edukativne svrhe.