Ovu kolumnu posvećujemo svim „neimenovanim“ borcima, svim šehidima čija se imena ne izgovaraju na godišnjicama, i njihovim porodicama koje, daleko od kamera, godinama tuguju – i hrabro žive dalje.
Na samom početku ove kolumne da odmah razjasnimo: Izet Nanić jeste heroj. Bio je izuzetna vojna i moralna ličnost. Njegovo ime zaslužuje ulice, škole i spomenike. Ali, on nije bio jedini koji se borio, nije bio jedini koji je položio život. Danas imamo hiljade šehida i poginulih boraca čija se imena rijetko — ako ikada — spomenu. Na dan njihove pogibije ne odgađa se nijedna manifestacija, ne gase se reflektori, ne prekidaju se muzički programi.
Zašto samo pojedini datumi postaju kolektivni trenuci pijeteta, dok drugi prolaze bez ijedne riječi, ijednog pogleda prema nekoj majci, sestri, bratu, supruzi ili djetetu? Zar su njihove žrtve manje važne? Zar je njihova krv imala manju vrijednost?
Ove, predizborne, godine približava se 5. august, dan kada je poginuo brigadni general Izet Nanić, a USK se ponovo podijelio. Jedni pozivaju na bezrezervnu tišinu, otkazivanje koncerata i kulturnih sadržaja, tražeći da se taj dan obilježi isključivo u znaku tuge i pijeteta. Drugi, mahom mladi ljudi, traže da im se ne uskraćuje pravo na život, zabavu i muziku — ne zato što ne poštuju heroje rata, već zato što vjeruju da se život mora nastaviti. Među tim glasovima javio se jedan drugačiji — autentičan, tih ali snažan. Glas čovjeka koji je izgubio dva brata u ratu, obojicu kao pripadnike 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Njegov tekst ne vrijeđa nikoga. Ne omalovažava heroje. Naprotiv, prvi redovi teksta su izražaj poštovanja:
“Svaka čast i doista je heroj i hvala mu na tome.”
Misli se, naravno, na generala Izeta Nanića. Ali odmah nakon toga dolazi jedno jednostavno, ljudsko, bolno “ALI”.
POLITIČKA INSTRUMENTALIZACIJA HEROJSTVA
Autor se izravno obraća političarima, jasno i bez uvijanja:
“Gospodo uvaženi političari, vi nažalost obilježavate te datume samo radi vlastite promocije…”
I tu leži suština: politička zloupotreba sjećanja. Dan pogibije jednog velikog čovjeka, komandanta, heroja – pretvara se u priliku za pokazivanje, za objave na društvenim mrežama, za govore, vijence, za podsjećanje na to ko je „bio gdje 1992. – 1995.“, a ko nije.
Istovremeno, šehidi i poginuli borci bez generalskog čina, bez medijske pozornosti, bez političke zaleđine – tonu u tišinu. Njihova imena nikad ne završe u programu obilježavanja i na usnama onih koji danas govore u ime boraca 5. Korpusa Armije Republike BiH.
Zašto se samo pojedini heroji sjećaju, dok drugi padaju u zaborav? Zašto se na godišnjicu smrti njegove braće, kao i hiljade drugih poginulih boraca 5. Korpusa, održavaju koncerti, utakmice, zabave, bez da iko uopće spomene njihova imena? Je li njihova žrtva manje vrijedna? Zar je njihova krv imala manju vrijednost?
Ova pitanja pogađaju u srž problema našeg kolektivnog odnosa prema prošlosti. Mi ne gradimo kulturu sjećanja – mi gradimo kult ličnosti. A još gore – to radimo s političkom računicom.
TRIDESET GODINA POSLIJE – TUGA I ŽIVOT HODAJU ZAJEDNO
Ono što ovaj tekst čini duboko ljudskim jeste poziv na razumijevanje života, ali i priznanje da tuga nikada ne prestaje. Autor kaže:
“Ja znam da ne treba zaboraviti, ali život mora ići dalje.”
I to je istina koju mnogi ne žele čuti. Tuga ne isključuje radost. Bol ne poništava potrebu za životom. Svaki dan neko gubi, neko se raduje. Na svakom grobu postoji i osmijeh i suza.
Nakon tri decenije, porodice poginulih pripadnika 5. korpusa ARBiH bore se ne samo sa sjećanjem, nego i s institucionalnom nepravdom, zaboravom, neriješenim statusima, birokratijom i – što je najgore – licemjernim moraliziranjem onih koji njihovu žrtvu koriste samo kada im odgovara.
PUSTITE NAS DA ŽIVIMO
U posljednjim rečenicama teksta, koje odzvanjaju iskrenošću, ovaj građanin Bihaća šalje molbu – ne kao političar, ne kao novinar, ne kao analitičar – nego kao brat dvojice šehida i kao borac koji je preživio rat:
“Pustite ljude i nas koji smo pripadnici Armije, a igrom slučaja ostali živi, da ‘ŽIVIMO’. Nemojte skupljati jeftine političke poene na muci drugoga.”
Ako iko ima pravo to da kaže – ima on. Njegove riječi treba ugravirati na ulaz svakog ministarstva, svake boračke organizacije, svakog kabineta koji se sjeti boraca samo u predizbornoj godini. Ova poruka nije poraz sjećanja – to je pobjeda ljudskosti.
ZAJEDNIČKI PIJETET ILI SELEKTIVNO SVETKOVANJE?
Ova kolumna nije poziv na zaborav. Naprotiv. Ona je poziv na pravedno pamćenje. Na jednak pijetet prema svakom poginulom borcu, bez obzira da li je bio komandant, obični borac, medicinar, izviđač ili kuhar u 5. Korpusu Armije RBiH.
Ne možemo se sjećati samo kada je zgodno. Ne možemo se sabirati samo u funkciji jedne ličnosti, ma koliko ona bila velika i važna. Heroji nisu sami ratovali. Heroji su ginuli rame uz rame sa „običnim“ borcima. Herojstvo nije u činu – već u žrtvi.
Godinama svjedočimo tome da se obilježavanja ratnih datuma i sjećanja pretvaraju u kulise za političku promociju. Sa govornica se čitaju naučeni govori, polažu se vijenci pred kamerama, ali istinsko poštovanje prema svim herojima 5. korpusa ARBiH izražava se samo onda kada može donijeti jeftine političke poene. Tužna je i porazna istina da mnogi naši politički akteri koriste heroje, šehide i RVI samo kada im to odgovara.
I pritom se zaboravlja ono najvažnije — jednakost žrtve i ljudsko dostojanstvo. Nema većeg licemjerja od onoga koje nekome daje status “važnijeg poginulog”, “medijski vrednijeg šehida”, a drugima ostavlja zaborav, tišinu i ignorisanje.
SJEĆANJE SE NE MJERI BUKOM, NEGO ISTINOM.
Ne poštuje se heroj time što se zabrani koncert i druge manifestacije na dan njegove smrti, a dan kasnije se sve zaboravi. Ne izražava se pijetet time što se jednom godišnje dođe pred spomenik, a ostatak godine ne vodi računa o porodicama poginulih, o ratnim vojnim invalidima, o borcima koji danas preživljavaju s minimalnim ili nikakvim primanjima, o borcima koji sakupljaju novac za liječenje SMS porukama.
Ako doista želimo poštovati sve koji su dali živote, onda to moramo činiti svakim danom, jednakim odnosom prema svakom borcu, bez obzira na čin, ime, općinu ili pripadnost brigadi. Jer ako selektivno poštujemo poginule, onda zapravo ponižavamo one koje ne spominjemo.
Takozvani političari koji dolaze iz redova SDA USK i režimski mediji u USK glavni su krivci za instrumentalizaciju prošlosti. Heroji 5. Korpusa A R BiH nisu medalje koje se vade po potrebi. Šehidi i poginuli borci nisu reklamne poruke. Njihova žrtva je vječna, ali samo ako im vratimo dostojanstvo koje im se danas sistemski i licemjerno oduzima.
Zato, pustite nas — borce koji smo preživjeli — da živimo. I pustite sve poginule herojskog 5. korpusa Armije Republike BiH da počivaju u miru jednako poštovani. Nema veće uvrede od zaborava. A zaborav dolazi onda kada počnemo praviti razliku između “velikih” i “malih” heroja.
Svi su veliki. Svi su naši. Svi su poginuli za nas. Svi su HEROJI !!!
