Neki učesnici poželjeli su da se prve subote malo opuste. Šaćirbey je odveo Izetbegovića u Louisville na fudbalsku utakmicu između Univerziteta Louisville i njegove alme mater Tulane. Više puta sam zamolio Šaćirbeya da to ne radi, zbog brige da fudbalska utakmica nije u skladu sa ozbiljnošću mirovne konferencije. Uz to, brinuo sam se da bi trosatna vožnja kolima, hladnoća i kiša na otvorenom stadionu predstavljali dodatni napor za krhkog Izetbegovića. Ali, Šaćirbey je insistirao. Sa svojim uobičajenim ozbiljnim izrazom lica Izetbegović je samo slegnuo kada sam natuknuo da je to loša zamisao. Kada se vratio, upitao sam ga ko je pobijedio. „Ne znam”, rekao je. „Mislim da su to bili ljudi u crvenim dresovima.” (U stvari, Louisville – ljudi u crvenom – je pregazio Tulane.)
David Rohde. Tog poslijepodneva, dok nije bilo Izetbegovića i Tuđmana, malo smo usporili. Organizovali smo bezbol, fudbal i kuglanje za delegacije, u nadi da će to umanjiti njihovo neprijateljstvo. Ali moje poslijepodne bilo je usmjereno na Davida Rohdea. Dobili smo poruku da je živ i da ga drže u Bijeljini pod optužbom da je ilegalno ušao na teritoriju bosanskih Srba i falsifikovao svoje dokumente. Bosanski Srbi su prijetili da će ga osuditi zbog špijunaže. I pored opasnosti po život, Walter Andrusyzyn, oficir iz Ambasade u Sarajevu, prešao je stotinu kilometara, probijajući se kroz snježnu oluju i silom prokrčio put u bijeljinski zatvor da vidi Rohdea. Otkako je počeo rat bilo je to prvo putovanje nekog iz Ambasade duboko u srpski dio zemlje. Kada je ugledao Andrusyzyna, Rohde je pustio osjećajima na volju. Fizički se osjećao dobro, ali se brinuo da će biti osuđen zbog špijunaže.
Kršeći naše pravilo da nema kontakta s novinarima, prihvatio sam poziv Teda Koppela koji mi je rekao da Rohde radi za njega i zamolio me da njegov slučaj bude prioritetan u rješavanju. Zatim smo se Menzies i ja sastali s deset članova Rohdeove porodice i dvojicom njegovih urednika iz The Christian Science Monitora koji su svi došli u Dayton da mole za njega. Menzies je već proveo dosta vremena s njim, kao i Nikola Koljević koji je u ovome vidio priliku za sebe da se dodvori Amerikancima. Kada smo došli na sastanak, mali šekspirolog bio je na vrhuncu kićene retorike govoreći, kao i u Genevi, o svojoj dubokoj ljubavi prema Americi i svojim nadama za mir. Rohdeova porodica nije shvatila da Koljević, na koga su svi uveliko gledali kao na pijanca i Miloševićevu lutku, nema uticaja na ljude koji drže njihovog rođaka.
Zamolivši Koljevića da ode, imali smo emotivan susret sa Rohdeovom porodicom koja mi se odmah dopala. Uglavnom iz Mainea, okupili su se u Daytonu na svoj trošak, da bi svima pokazali da David nije sam. Rekao sam im da smo, u stvari, spremni pregovarati oko Davida – i da nećemo najaviti ni jedan konačni sporazum dok je njihov sin zatočen.
Rohdeova porodica i njegovi urednici, uključujući Claytona Jonesa, spoljnopolitičkog urednika u Monitoru, nisu bili sigurni da li da nam vjeruju. Jones je želio da s Koljevićem pregovaramo o uslovima za Davidovo oslobađanje. To nije bila dobra ideja; to će Rohdea napraviti pijunom u važnijim pregovorima i produžiti njegovo zatočeništvo. Da bi što prije bio oslobođen najbolje je bilo jednostavno držati se pjesme da nema sporazuma u Daytonu dok je David zatvoren. Nećemo se cjenkati za Davidovo oslobađanje, mi ćemo to zahtijevati. Rekao sam da će biti oslobođen ako ostanemo odlučni. Dvojica njegovih rođaka napali su nas da se dovoljno ne trudimo, ali su ostali u prostoroji pokazali više saosjećanja. Razišli smo se s riječima nade.
Te večeri, dok se Izetbegović vraćao iz Louisvilla, mi smo večerali u Oficirskom klubu kao gosti Chrisa Spira, Amerikanca koji je bio član Miloševićeve delegacije. Spiro, predsjednik Demokratske stranke u New Hampshiru i pristaša Jimmy Cartera još iz 1976, bio je posrednik između Cartera i Srba a postao je najbliži Miloševićev američki savjetnik. (Takođe se bezuspješno kandidovao za guvernera New Hampshira kada mu je protukandidat bio John Sununu.) Osjećao sam se neugodno zbog Amerikanca u jugoslovenskoj delegaciji, ali tu ništa nije bilo nelegalno a Spiro – vedar Grko-Amerikanac koji nam je volio reći da „nemamo veze s Balkanom” – nije izgledao škodljiv.
Prije nego što smo sjeli za sjajnu večeru s jastozima koje je Spiro dopremio iz Mainea, Kati je stjerala u ćošak Miloševića. Govoreći kao predsjednik humanitarne organizacije, Komiteta za zaštitu novinara, rekla je da će, ako ne oslobodi Rohdea, Milošević biti suočen sa još žešćim pritiskom svjetske štampe. Milošević je tvrdio da ne zna ni gdje je Rohde niti nešto drugo o tom slučaju. Kako smo se ranije dogovorili, ja sam se uključio u razgovor i ponovio Miloševiću da nećemo imati finalni sporazum sve dok Rohde ne bude oslobođen. Kada je Milošević znao da se igra vodi oko nekog pitanja, često bi gunđao i mrmljao, kao da sebi govori. Sada je upravo to radio. „Mislim da ću morati videti šta mogu uraditi”, rekao je. Ja sam naglasio potrebu za brzinom; poslije posjete zatvoru, Andrusyzyn je izvijestio da je Rohde „prilično napet” i požurivao nas je da ga što prije izvučemo.
Dan se završio tragičnim vijestima: u Tel Avivu, jedan izraelski fanatik ubio je Yitzaka Rabina, premijera Izraela. Ubijen je jer je bio voljan razmisliti o kompromisu za mir. Balkanski predsjednici ostali su hladnokrvni i zaokupljeni sami sobom; ovo je pokazalo, kako je svaki posebno rekao, kakav lični rizik oni preuzimaju zbog mira. Jedini Bosanac koji je izgledao uzdrman bio je ambasador pri Ujedinjenim nacijama Sven Alkalaj, koji je poticao iz stare i ugledne porodice sefardskih Jevreja iz Sarajeva. Izetbegović mu je dopustio da kao predstavnik Bosne odmah ode u Izrael na sahranu. Kontrast između Rabina i balkanskih lidera nije se mogao pokazati očitijim nego narednih dana, dok smo putem televizije pratili sahranu i istovremeno se borili da iznađemo put napretka na Balkanu.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----
