Kontakt grupa je već bila nestrpljiva. Dogovorili smo se da se sastajemo svakog jutra u 9:00 sati. Prva dva sastanka bila su zbrkana i skoro dva sata smo izgubili na nevažnim stvarima. Zbog ovoga nismo morali doći u Dayton. Evropljani su mogli mnogo doprinijeti i biće bitni za uspjeh. Ali se činilo da su navikli na beskonačne sastanke usmjerene samo na proceduru, dok su trojica balkanskih predsjednika čekali kojih desetak metara dalje.
Nismo mogli priuštiti gubljenje vremena, a morali smo imati Evropljane. Poslije tri dana, raspustili smo opširne sastanke Kontakt grupe i zamijenili ih manjim grupama koje će voditi šestorica visokih predstavnika u Daytonu: Carl Bildt, Pauline Neville-Jones, Wolfgang Ischinger, Jacques Blot, Igor Ivanov i ja. Zbog simbolike, predložio sam da se sastajemo u Bildtovoj sobi.
Koji je broj telefona Evrope? Ovaj aranžman pokazao je još dublje probleme unutar Evropske unije: ko govori u ime Evrope?
Problem je sjajno opisao Henry Kissinger kada je neko u State Departmentu rekao da bi bolje bilo da o nekim pitanjima konsultuju Evropu. „A koji je broj telefona Evrope?”, zagrmio je Kissinger na svoje saradnike. Danas, dvije decenije kasnije i uprkos čestim ispraznim riječima EU o zajedničkoj odbrani i spoljnjoj politici, Kissingerovo pitanje i dalje je bilo na snazi.
U Daytonu, to je bio problem od početka. Iako je Carl Bildt bio jedan od trojice kopredsjednika, Pauline Neville-Jones i Jacques Blot privatno su nam rekli da o nekim pitanjima Bildt ne može govoriti u ime njihovih vlada. Bila je, dakle, prava smijurija, i u teoriji i u praksi, imati predstavnika EU kao kopredsjednika a pokretati druga pitanja. U ime koga je govorio Bildt? I kada? Koja su, u stvari, njegova ovlaštenja? Da li predstavlja samo zemlje EU kojenisu ovdje? Koji je stav Nijemaca koji nisu dali slično saopštenje?
Nikakvi jasni odgovori nisu dolazili ni od Neville-Jonesove niti Biota. U stvari, izgledali su ljuti kada smo ukazali na problem, rekavši: „Izaći ćemo iz ovog u hodu”. Bilo je to tužno priznanje da, s jedne strane, EU nije postojala kao jedinstven pregovarački entitet. S druge strane, nije čudilo što zemlje koje još teže za veličinom i globalnim uticajem žele zadržati nezavisan glas o spoljnjoj politici. Najviše nam je smetalo licemjerstvo Evropske unije koja je uglednom bivšem premijeru dodijelila tako grandioznu titulu a onda ga podrivala i podmetala mu nogu od samog početka, kasnije nas okrivljujući zbog trvenja u pregovorima. Razmišljajući o toj situaciju godinu kasnije, Carl Bildt je filozofski zaključio: „Evropi nedostaje sposobnost da djeluje zbog previše protivničkih interesa, dok SAD – kada izađe iz svoje zbrke u Washingtonu – ima sposobnost da djeluje. Evropljani su dobri u koordiniranju jedni s drugim, dok SAD nisu, ali naša interna koordinacija oduzima sve naše vrijeme a vi ste odlučniji kada djelujete zajedno.”
David Rohde. U sred naših pregovora pojavio se i novi problem. Smion mladi novinar Christian Science Monitora David Rohde unajmio je kola u Beču i, ne rekavši nikome, zaputio se u Srebrenicu, u nadi da će napisati izvještaj o njenom padu, priču koja će biti prva. Pokazujući više hrabrosti nego pameti, 29. oktobra počeo je kopati u blatu brane blizu Zvomika, mjestu za koje se pretpostavljalo da krije masovnu grobnicu. Ne čudi što ga je pokupila policija bosanskih Srba. Kada je Dayton počeo, on je nestao negdje u Republici Srpskoj.
Rohdeov nestanak znatno je iskomplikovao naš rad. Iako je bio običan građanin koji je svjesno preuzeo veliki rizik – putujući bez papira ili dozvole, očito bez znanja njegovih urednika – nismo mogli zanemariti tu situaciju. Rekao sam Miloševiću da, iako ćemo nastaviti razgovor, nikakav sporazum u Daytonu neće biti moguć dok ne bude pronađen Rohde, neozlijeđen.
Milošević je bio zapanjen. „I sve to biste uradili zbog jednog novinara?”, rekao je ne vjerujući. „Da”, odgovorio sam. „Nećemo imati izbora.” Bio je to početak jedne druge drame u Daytonu.
Bosanski Srbi. U zajedničkoj jugoslovensko-bosanskosrpskoj delegaciji u Daytonu bili su i Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević, kao i jedan od najviših zamjenika generala Mladića, general Zdravko Tolimir. Milošević ih je okupio na drugom spratu dvospratnice gdje su bili smješteni Srbi, otvoreno ih prezirući. Bilo je to u oštrom kontrastu s njegovim srdačnim držanjem prema Momiru Bulatoviću, predsjedniku Crne Gore, kojeg je često dovodio na sastanke kako bi pokazao da Saveznu Republiku Jugoslaviju ne čini samo Srbija.
Drugog i trećeg novembra Jim Pardew sastao se sa Krajišnikom i njegovim kolegama da ispita njihove stavove. Sastanci su bili bez rezultata ali su mnogo toga otkrivali. Krajišnik, nepokolebljivi protivnik jedinstvene države, predložio je da se Sarajevo podijeli i da se aerodrom pomakne kako bi teren na kome se nalazi mogao postati novi srpski centar. Nakon pet sati, Jim im je rekao da su njihovi stavovi potpuno nerealni i otišao.
Od tog trenutka bosanski Srbi bili su bitno izolovani u Daytonu. Mračni i k’o na jajima, bili su na samoj margini konferencije, jeli su sami kod Packy’s, izbjegavajući kontakt s dragim delegacijama i pokušavajući da komuniciraju s Carlom Bildtom i Wesom Clarkom za koje su mislili da su najdostupniji. Već nakon nakoliko dana Krajišnik nam je počeo slati ljutita pisma, tražeći da bude upoznat o tome šta se zbiva. Milošević je uzeo svako pismo, i ne pročitavši, zgužvao ga i upadno bacio u svoju korpu za otpatke. „Ne obraćajte pažnju na te tipove”, rekao je. „Pobrinuću se da prihvate konačni sporazum.“
Večera u muzeju. Neprestano smo tražili način da slomijemo prepreke mržnje i nepovjerenja. Najambiciozniji pokušaj desio se trećeg dana uveče: velika večera za sve delegacije u Muzeju avijacije Wright-Patterson.
Mjesto smo veoma pažljivo izabrali. U vazduhoplovnoj bazi Wright- Patterson nalazio se i najveći muzej vojne avijacije u svijetu, sa zbirkom koja je obuhvatala cijelu istoriju aviona, od braće Wright do krstarećih raketa. Hangar za hangarom čuvao je neprocjenjive avione koji su bili predivno raspoređeni. Sat prije večere, delegacije su sa čuvarima muzeja prošle kroz izložbeni prostor. Izetbegović je pokazao malo interesovanja, ali su dragi bili fascinirani ovom kratkom razonodom. Potiskujući emocije, Wolfgang Ischinger me je povukao u stranu do jednog Messerschmitta. „Ovo je avion u kome je moj otac letio za vrijeme rata”, rekao je tiho. „Nikad ranije ga nisam vidio.” Ischinger je bio pravi sin modeme Njemačke – osjetljiv, uglađen i odlučan da vidi kako njegova zemlja igra pozitivnu ulogu u svijetu.
Međutim, Jacques Blot se nigdje nije mogao vidjeti. Kada smo Rosemarie zamolili da ga pronađe, otkrila je da bojkotuje večera jer su stražari na kapiji Wright-Patterson zaustavili njegova kola, natjerali ga da ode do mjesta za pregled, a onda ga pretresli koristeći pse obučene za nalaženje eksploziva.
Sljedećeg dana smo stavili tačku na tu pretjeranu revnost, uvjeravajući ih da visokim gostima treba ukazati poštovanje i pustiti ih da neometano prođu kapiju. Ali je bilo prekasno da se umiri povrijeđeni ponos Jacquesa Biota. Pozvao sam ga da se izvinem i obećao da se to neće ponoviti ali mije, bijesan, odgovorio da moje izvinjenje nije dovoljno. Ovo nije bila samo uvreda nanesena njemu nego „cijeloj Francuskoj”. Neće napustiti kompleks i otići na večeru – ali će uputiti formalni protest Washingtonu i razmisliti o povratku u Pariz. „Neću da me njuškaju”, rekao je. Izgovorio je to kao „njuuškaju”.
Još jednom mu se izvinuvši, zamolio sam Blota da pođe sa mnom na večeru. Ponovo je odbio. Kada sam ponudio da mu pošaljem kola, nerado je pristao i na večera stigao mutnog raspoloženja. Kada je Igor Ivanov čuo priču nasmijao se. „Blot se ne bi trebao žaliti sve dok ga ne pretresu u Kremlju. To su nam radili svaki dan.” Ali Blot se i dalje ljutio, a u narednim danima naljutio bi se i zbog stvarnih i zamišljenih uvreda, bio je radražljiv do kraja konferencije.
Stigli smo u posljednji hangar – najveći u muzeju – gdje su bili izloženi savremeni avioni i rakete. Stolovi su bili postavljeni ispod krila ogromnog B- 2 koji je visio s plafona. Duž zidova, kakve li neočekivane podudarnosti, bio je eksponat koji je zainteresovao Miloševića – krstareća raketa Tomahawk. Hill i Kerrick su njega i neke od bosanskih Srba odveli do rakete koja je toliko impresionirala Srbe u zapadnoj Bosni. Bila je samo šest metara duga. „Toliko štete od tako male stvari”, primijetio je Milošević, skoro čežnjivo gledajući.
Kati je došla u Dayton za vikend, zajedno sa još nekoliko drugih supruga. Posjeli smo je između Miloševića i Izetbegovića. Bildt i ja sjeli smo s druge strane dvojice predsjednika a pridružio nam se i hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Granić, koji je predstavljao Tuđmana, zajedno sa Jacquesom Blotom koji je još kipio od bijesa i Harisom Silajdžićem.
Da bi nas zabavili, Wright-Patterson je obezbijedio lokalni vojni orkestar, koji je svirao pjesme iz Drugog svjetskog rata u stilu Glenna Millera. Tri crne narednice pojavile su se kao Sestre Andrews i dok su pjevale „Boogie Woogie Bugle Boy” s njima je pjevao i Milošević, dok je Izetbegović sjedio mrzovoljan. Scena je bila nadrealna: borbeni avioni i krstareće rakete, Glenn Miller i predstava crnih Sestara Andrews, moja supruga koja je sjedila između Izetbegovića i Miloševića.
Osjećaj bizarnosti se pojačao kada smo pokušali uvesti Izetbegovića i Miloševića u razgovor. Da bi slomila led, Kati je Miloševiću pričala da je 1980. pratila Titovu sahranu u Beogradu za ABC. Dok je rasla u Mađarskoj u vrijeme hladnog rata, nastavila je, Jugoslavija je predstavljala najljepše lice multietničkog socijalizma. „Uvijek smo se mnogo divili Jugoslaviji”, rekla je. „Šta vam se desilo?” Milošević je slegnuo ramenima, kao da nije više od pasivne žrtve događaja.
Kati je upitala Izetbegovića kako su se on i Milošević prvi put upoznali. Njih dvojica su izbjegavali direktan razgovor, ali ovo pitanje je izazvalo promjenu. „Alija, sećam se da sam vas posetio”, počeo je Milošević, „u vašoj kancelariji u Sarajevu. Sedeli ste na zelenoj sofi – muslimansko zelenoj.” Izetbegović je klimnuo i rekao da dobro pamti taj susret. „Bili ste hrabri, Alija”, nastavio je Milošević, pokušavajući da šarmira čovjeka kojeg je nastojao uništiti. Izetbegović je pokušavao izbjeći da im se sretnu pogledi, ali srbijanski predsjednik nije se dao smesti.
„Kako je rat počeo?”, upitala je Kati. „Jeste li znali da će vaša početna neslaganja dovesti do ovog strašnog sukoba?”
„Nisam mislio da će borbe biti tako ozbiljne”, rekao je Izetbegović. Milošević je klimnuo u znak da se slaže i dodao: „Nikad nisam pomislio da će se toliko produžiti.”
Bio je to čudan razgovor. Obojica su iskazivali iznenađenje pred razmjerima koje su povukli. A ipak nijedan nije ozbiljno pokušao da zaustavi rat sve dok ih Sjedinjene Države nisu na to prisilile.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE …
