[wpavefrsz-resizer]
Baza. Veličina i raznovrsnost Wright-Pattersona impresionirali su učesnike. Željeli smo da vide ovaj fizički simbol američke moći. Ali manji unutrašnji prostor gdje smo boravili i pregovarali bio je druga priča. Američku, bosansku, hrvatsku i kombinovanu srbijansko-bosanskosrpsku delegaciju smjestili smo u četiri neopisiva oficirska odjela oko jednoličnog pravougaonog parkinga. Evropljani su zauzeli petu zgradu, dalje od ostale četiri iako samo desetak metara. Da bismo naglasili kopredsjedništvo Evrope, Carlu Bildtu smo dodijelili apartman za visoke goste odmah iznad mog, u američkoj zgradi. Bosanci su bili s naše lijeve strane, Hrvati s desne, a Srbijanci i bosanski Srbi direktno preko puta nas. Prozori mojih soba u prizemlju gledali su preko parkinga pravo u Miloševićeve, tako da smo mogli vidjeti je li u svom apartmanu. Zgrade su bile prikladne, ali jedva i elegantne. Naše sobe su bile male, zvuk se čuo kroz tanke zidove, a hodnik samo tri metra širok. Tokom ranijeg obilaska za novinare prije nego što su razgovori počeli, neko ih je uporedio sa spavaonicama na koledžu. Šaćirbey je mislio da izgledaju kao Motel 6.
To su bili pravi razgovori „u susjedstvu”; za minut smo mogli otići od jednog do drugog predsjednika. Nekad bismo svakog predsjednika po šest puta posjetili u njegovom kvartiru. Naši dani (i noći) rasplinuli su se u nepredviđenim sastancima.
Dayton. Tu je bio i pravi Dayton, šarmantni gradić u Ohiu, slavan kao rodno mjesto braće Wright. Njegovi stanovnici davali su nam podsticaj od početka.
Za razliku, recimo, od stanovnika New Yorka, Geneve ili Washingtona, koji bi se jedva osvrnuli, Daytonjani su bili ponosni što su dio istorije. Ogromni natpisi na putničkom aerodromu govorili su o Daytonu kao o „privremenom centru međunarodnog mira”. Lokalne novine i televizijske stanice pokrivale su priču iz svakog ugla, još dublje uvlačeći ljude u proces. Kada bismo se zaputili u neki restoran ili šoping centar, ljudi bi se sjatili okolo, govoreći da se mole za nas. Warren Christopher je najmanje jednom doživio ovacije u restoranu. Porodice u bazi stavljale su na svoje prozore „svijeće mira”, a ispred baze ljudi su se okupljali i molili za mir. Jednog dana napravili su „lanac mira” iako nije bio dovoljno velik da opaše bazu koja se pružala na osam hiljada jutara površine.
Pred nama je bila izložena i poznata etnička raznolikost Ohia. Sve smo učinili da naglasimo da u srcu Amerike ljudi iz svih dijelova jugoistočne Evrope žive zajedno u miru, da su njihovi sukobi ograničeni na igru bezbola, različite crkve i povremenu gužvu u baru. Jednom prilikom, dok smo Milošević i ja šetali, oko stotinu američkih Albanaca došli su ispred vanjske ograde Wright Pattersona sa megafonima da ukažu na problem Kosova. Predložio sam da odemo do njih i popričamo, ali je on odbio, kazavši da ih očito plaća neka strana sila.
Naš tim je stigao u Dayton 31. oktobra, na vrijeme da pozdravi bosansku delegaciju. Vjetar je šibao preko piste u Wright-Pattersonu a sipila je i hladna kiša – bilo je to vrijeme na koje ćemo se brzo naviknuti. Ubrzo poslije 18:00 sati stigao je Milošević, izražavajući svoje uvjerenje da će u Daytonu sigurno biti postignut mirovni sporazum. Zatim je američkim vojnim avionom stigao Izetbegović, povučen i zabrinut, koji je govorio kratko, pozivajući na „mir s pravdom”. Konačno se spustio Tuđman, ponosan i ohol. lako je očito bio zadovoljan zbog počasne straže, nije dao nikakvu izjavu. Od početka, želio je pokazati da je konačno postao važniji od svojih dugogodišnjih rivala i da je u Daytonu samo zato da bi vratio istočnu Slavoniju. Složili smo se da on ostane dva dana, vrati se u Zagreb na otvaranje novog parlamenta i opet dođe.
Svakog predsjednika otpratio sam u njegov kvartir, zatim sam se vratio do piste da dočekam sljedeći let. Tuđman i Izetbegović otišli su pravo u krevet, ali je Milošević, vječna noćna sova, bio nemiran kao obično pa je zamolio da obiđe teren. Prirodno, poveo sam ga u Packy’s All-Sports bar.
Packy’s je bio odgovor Wright-Pattersona na Delegatski salon u Ujedinjenim nacijama, ali s daleko više zabave. Zidove su pokrivale slike Boba Hopea – po kome je Konferencijski centar i dobio ime – kako zabavlja američke trupe u četiri rata. Četiri ogromna televizijska ekrana, naštimana na CNN i razne sportske kanale, dominirali su glavnom prostorijom. Svaki sto imao je svoj mali zvučnik koji je mogao biti podešen na jedan od četiri kanala tako da je prostorija obično odzvanjala od raznih zvukova. Kada bi igrali Bullsi, Hrvati bi se okupljali da navijaju za svog junaka Tonia Kukoča; Srbi su čekali da navijaju za Vladu Divca koji je tada igrao za Lakerse iz Los Angelesa.
Kada smo Milošević i ja stigli te prve večeri, Haris Silajdžić je sjedio s Chrisom Hillom. Otišao sam do njihovog stola, a Milošević je namjerno zastao, naglo se rukujući sa Silajdžićem, i onda se okrenuo da porazgovara sa ljudima za drugim stolovima. Gledajući Miloševića kako hvata na šarm, Warren Christopher je primijetio da bi, da mu je sudbina dodijelila drago mjesto rođenja i obrazovanje, bio uspješan političar u demokratskom sistemu.
Konobarica koja je posluživala Miloševića bila je prijatna žena koja pojma nije imala da poslužuje jednog od ljudi kojeg najviše psuju na svijetu. „Kako se zovete?”, upitao ju je. Očarana pažnjom, rekla nam je da se zove Vicky. Na Miloševićevom odličnom engleskom ali sa akcentom ona je postala „konobarica Wicky”. Kad god bi došao u Packy’s, tražio bi da ga ona posluži. Tako je rođena lokalna legenda i godinu kasnije, na proslavi prve godišnjice u Wright-Pattersonu, posluživala me je lično „Konobarica Wicky”, sada ponosna što je dio istorije Daytona.
Milošević je kiptio od bijesa na novinare, posebno na Rogera Cohena koji je tog jutra u The New York Timesu predstavio njegov portret. „Neverovatno”, rekao je srbijanski lider, „da objavljuju takvo đubre.” Izdvojio je natuknice o njegovim roditeljima – otac, pravoslavni sveštenik koji je izvršio samoubistvo kada je njegovom sinu bilo četiri godine”, a majka „učiteljica koja se ubila nekoliko godina kasnije”.
„Zašto objavljuju takve gluposti”, upitao je, ne potvrđujući ni ne poričući njihovu tačnost. „Kako to možete dozvoliti?” Milošević se žalio da neke informacije u Cohenovom članku potiču iz naše delegacije. Bilo je to tačno, iako nenamjerno i ja se nisam ni potrudio to poreći.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE …
