U normalnom, funkcionalnom i demokratskom društvu, policijske strukture predstavljaju kičmu sigurnosti, vladavine prava i poštovanja zakona. Šef policije – bilo da nosi čin generala, komesara ili načelnika – mora biti oličenje profesionalnosti, nezavisnosti i odgovornosti prema Ustavu, zakonima i građanima. On ne smije biti ničiji vojnik osim zakona. A najmanje bi smio biti poslušnik političkih moćnika.
Međutim, stvarnost u mnogim sistemima – naročito onim zahvaćenim korupcijom, partijskim kadrovanjem i autoritarnim refleksima – daleko je od ove slike. Umjesto čuvara javnog reda, zakonitosti i slobode, često gledamo degradaciju funkcije šefa policije u poziciju najobičnijeg poltrona. Ne rukovodi, već izvršava. Ne planira, već čeka instrukcije. Ne brani zakon, već štiti ministre. Postaje lična pudlica ministra policije.
Kada čelnik policije postane poslušnik, događa se institucionalni slom iznutra. Nevidljiv, ali poguban. Zakon prestaje biti svetinja, a sigurnosna politika se vodi prema hirovima jednog političkog centra moći. Ministar određuje koga će se hapsiti, ko se neće istraživati, ko je „naš“, a ko je „njihov“. Šef policije, umjesto da mu se suprotstavi – klima glavom i provodi naređenja kao vjerni kućni ljubimac.
Takvo ponašanje nije samo kukavičko, ono je opasno. To je čin profesionalne izdaje.
Kada ministar „komanduje“, a Šef policije izvršava, rađa se sistem selektivne represije. Kritičari vlasti su pod prismotrom, novinari na meti, aktivisti na udaru. Istovremeno, partijskim kadrovima, kumovima i sponzorima omogućava se potpuna nekažnjivost. Ako su „njihovi“, zakon za njih ne važi. Ako su opasni za vlast, zakon se koristi kao batina.
Šef policije u tom kontekstu postaje garant političke sigurnosti, a ne javne sigurnosti. Njegova misija više nije zaštita građana, već zaštita vlasti. Njegov prioritet nije zakon, već naredba.
U tom poremećenom sistemu, gdje šef policije više odgovara ministru nego Ustavu, policija postaje instrument političke represije. Građani to osjećaju. Strah se uvlači u svakodnevicu. Prijete se anonimnim pozivima, podižu se lažne prijave, koriste se policijske ovlasti za ucjene i pritiske.
I sve to uz prešutnu – ili još gore, aktivnu – saglasnost čelnog čovjeka policije.
Kada se šef policije pretvori u političkog potrčka, on više ne može govoriti o integritetu, ni o autoritetu. On gubi povjerenje i građana i vlastitih ljudi. Profesionalni službenici u sistemu ga preziru jer vide šta je postao. Građani ga ne poštuju jer osjećaju da ih ne štiti. A političari ga koriste kao sredstvo, a potom odbacuju.
Poniženje te funkcije je onda potpuno. Ali šteta je mnogo veća: urušeno je povjerenje u institucije, a bez povjerenja nema države.
Postoji ogromna razlika između institucionalne saradnje i lične podaničke lojalnosti. Ministar i Šef policije trebaju komunicirati, sarađivati, koordinirati. Ali šef mora znati gdje je granica. Kada mu se naređuje da zažmiri na kriminal. Kada mu se sugeriše da usmjeri operacije prema političkim protivnicima. Kada mu se „preporučuje“ da ignoriše očigledne zloupotrebe.
Ako tada ne kaže „ne“, ako tada ne stane iza svoje dužnosti i javnog interesa – on nije više čelnik policije. On je moralna nula. Uniforma mu postaje maska, a funkcija – farsa.
Ovaj tekst nije samo kritika pojedinca – ovo je poziv sistemima da se probude. Potrebno je vratiti dostojanstvo funkciji čelnog čovjeka policije. Potrebno je zakonski i institucionalno osigurati njegovu nezavisnost. Potrebno je ojačati mehanizme kontrole političkog uticaja na sigurnosne strukture.
Ako se to ne desi, dobit ćemo represivne, poslušne i korumpirane policije koje više liče na parapolicijske formacije iz najmračnijih perioda historije nego na moderne evropske institucije.
Šef policije mora biti najčvršći stub borbe protiv kriminala i zloupotreba. On ne smije biti ničiji pas, pudlica, ni igrač. On mora biti general zakona. Jer u suprotnom, ne samo da izdaje svoju dužnost – on izdaje i građane, i profesiju, i državu.
A svaka izdaja – kad-tad – dođe na naplatu.
