[wpavefrsz-resizer]
„Oči svijeta su uprte u Dayton, Ohio”, izjavio je Warren Christopher po dolasku, u 21.00 sat. Dok smo se vozili do „kvadranta”, upozorio sam Christophera da su sve tri strane učvrstile svoje stavove u očekivanju zvona za početak. Ovo je bilo za očekivati na početku takvog događaja. Međutim, obeshrabrajuća je bila pometnja u bosanskoj delegaciji i nesuglasice između Hrvata i Bosanaca oko Federacije.
Christopher i ja sastali smo se privatno sa svakim predsjednikom, još jednom utvrđujući osnovna pravila koja smo stranama predočili skoro mjesec ranije. Naravno, najvažnije je bilo je da niko ne smije razgovarati s novinarima. Carl Bildt se složio s našim prijedlogom da glasnogovornik u State Departmentu Nick Bums bude jedini ovlašteni glasnogovornik za Dayton a da će svijet o svemu upoznavati iz Washingtona. U Daytonu nismo imali ni press oficira za briefing.
Svaki predsjednik jasno je pokazivao svoj prioritet u ovim prvim sastancima. Naravno, za Tuđmana to je bila istočna Slavonija; nije čak ni spomenuo Bosnu. Rekli smo mu da se pitanje istočne Slavonije može riješiti samo u okviru većeg sporazuma. Za Miloševića, to su bile sankcije. Christopher je ponudio manju izmjenu u američkom stavu: pristaćemo na suspenziju sankcija čim započnemo sporazum umjesto da čekamo na njegov formalni potpis. Ovo je bilo važno jer smo predvidjeli da će proteći mjesec dana između početka u Daytonu i potpisa na formalnoj ceremoniji. Ova mala izmjena u našem stavu daće Miloševiću više podstreka da dođe do sporazuma u Daytonu i istovremeno popustiti zategnutost unutar Kontakt grupe po pitanju sankcija.
Izetbegović i Silajdžić su ponovili Christopheru da moramo ponovo dogovoriti sporazum o Federaciji prije početka ozbiljnih razgovora sa Srbima oko teritorija. Već smo se o ovome složili, iako će nas usporiti. Federacija je stvarno bila slaba i nikakav mir sa Srbima neće uspjeti ako ne popuste napetosti između Hrvata i Muslimana, posebno u Mostaru. Zamolio sam čovjeka broj dva u njemačkoj delegaciji, Michaela Steinera – najbolje upoznat i najuporniji Evropljanin kada je riječ o Bosni – da vodi pregovore o Federaciji, a uz pomoć Dana Serwera, našeg savjetnika za Federaciju.
Pošto smo obavili naše posjete, Christopher i ja odšetali smo stotinjak metara do Hope Centra, na ručak s Kontakt grupom. Biće problema s njima u Daytonu. Mogli su se, naravno, sastati sa balkanskim liderima, kad god požele. Ali stvarne pregovore, izuzimajući Steinerove pregovore o Federaciji, vodiće Sjedinjene Države. „Neki od vas”, rekao je Christopher za ručkom nastojeći i da ih pripremi na razočarenja, „možda neće biti zadovoljni sa svakim aspektom pregovora, ali svi zajedno idemo za istim rezultatom. Ne smijemo to izgubiti iz vida.”
Napokon, došlo je vrijeme da počnemo. Otvaranje je bilo predviđeno kao maksimalno simbolično: javni sastanak licem u lice između trojice predsjednika, prvi u preko dvije godine i prvi pod američkim okriljem. U Sobi supertvrđava B-29 (svaka soba u Hope Convention Center nosila je naziv nekog vojnog aviona), iza konopca, čekale su stotine novinara.
Za svaki detalj koreografiju smo pažljivo napravili Donilon, Bums i ja. Cheistopher i ja ušli smo prvi. Sljedeći su bili Tuđman, Izetbegović i Milošević, koje su Galbraith, Menzies i Perina dopratili do njihovih mjesta za malim okruglim stolom – kopija stola koji smo koristili u Genevi i New Yorku. Zatim je uslijedio najočekivaniji trenutak dana – rukovanje trojice ljudi. Christopher i neki njegovi saradnici strepili su da bi mogli odbiti, i tako nas osramotiti pred svjetskom štampom. Osjećao sam da je rukovanje bitno kao simboličan čin prije nego što iščeznemo iz pogleda javnosti. Poslije kratke diskusije, odlučili smo da režiramo rukovanje, ali kada je došao kritični momenat nastupila je, prema pisanju The New York Timesa, „mučna” pauza. Trenutak kasnije Christopher je ustao i zamolio trojicu predsjednika da se rukuju. Fotosi – posljednji koji će izaći iz Daytona za tri sedmice – uputili su pravi signal u svijet: trojica predsjednika konačno su u jednoj sobi i razgovaraju, iako oklijevajući, jedan s drugim.
„Bosni i Hercegovini pružićemo šansu da bude zemlja u miru, a ne ubilačko polje”, rekao je Christopher. Izložio je četiri uslova za dogovor: Bosna mora ostati država kao „jedinstvena međunarodno priznata”; dogovor mora uzeti u obzir „specijalnu istoriju i značenje” Sarajeva; ljudska prava moraju se poštovati a odgovorni za zločine odgovarati; i napokon, mora se riješiti pitanje istočne Slavonije. Kada je Christopher izložio zahtjeve, prekinuli smo odmah, ne dopuštajući zaraćenim predsjednicima da daju javne izjave. Nekoliko novinara osuli su paljbu na Nicka Burnsa jer su, razumljivo, željeli više od kratkog i dobro izrežiranog javnog događaja. Ali to bi nas skrenulo na opasan teren, a mi smo već imali dovoljno problema.
Tuđman i istočna Slavonija. Christopherov prvobitni plan bio je da se vrati u Washington odmah nakon ceremonije, što je prvi primjer modela koji će nastati u Daytonu, pa smo promijenili raspored u posljednjem trenutku kako bi on mogao prisustvovati na brzinu dogovorenom sastanku između Miloševića i Tuđmana o istočnoj Slavoniji. Sastali smo se u maloj vili za visoke goste, oko kilometar od Hope Centra. Dvojica predsjednika sjeli su jedan nasuprot drugog, dok smo Christopher i ja sjeli na kauč između njih; Hill i Galbraith takođe su bili prisutni. Njihovo pozdraviljanje bilo je daleko toplije nego njihova gluma pred novinarima; Milošević je veselo pozdravio Tuđmana sa „Franjo”. Tuđman je Miloševića zvao „Slobo”.
Ambasador Galbraith je počeo riječima kako vjeruje da rješenje istočne Slavonije, na kome je neumorno radio, leži u razrješenju nekoliko manjih stvari. Tuđman je odgovorio da ti takozvani tehnički problemi postavljaju fundamentalno pitanje koje zahtijeva odgovor od Miloševića: hoće li Srbi prihvatiti punu reintegraciju istočne Slavonije u Hrvatsku? Milošević je odgovorio da se tehnička pitanja u stvari odnose na jedno drugo ključno pitanje: hoće li Srbi kao manjina imati prava u istočnoj Slavoniji? Izgledalo je da Milošević ne primjećuje ironiju da on raspravlja o pitanju ljudskih prava u ime Srba iz regiona koji je njegova vojska pretvorila u ruševine. I još je imao nešto reći. Srbi koji su generacijama živjeli u istočnoj Slavoniji i Krajini treba da imaju ista prava kao i drugi koji su istjerani u regionu.
Razgovor je počeo simultanim prevodom, ali kako se raspaljivao zamolili smo ih da nastave na svom maternjem jeziku (ili jezicima) a mi ćemo pokušati da ih pratimo uz pomoć prevodioca i Crisa Hilla. Kada su se oslobodili pristojnih ograničenja engleskog, dekor sastanka se brzo pogoršao. „Franjo!” „Slobo!” Vikali su sve jače, pola na srpskom, pola na engleskom. Na kraju sam ih prekinuo. „Hajde da odmah nešto uradimo sa istočnom Slavonijom”, rekao sam. „Gospodine Holbrooke, vi ste nerealni”, odgovorio je Milošević. „Ovo pitanje mora se riješiti na terenu. Ja te ljude u istočnoj Slavoniji ne mogu kontrolisati.”
Ipak, Milošević je pristao da „upotrebi uticaj” – za koji je i dalje tvrdio da ne postoji – kod Srba u istočnoj Slavoniji. Nakon ovog predložio sam da se Galbraith i pregovarač UN Thorvald Stoltenberg sljedeći dan vrate s Tuđmanom u Hrvatsku, kako bi potražili sporazum među lokalnim liderima. Pomislio sam na hladnokrvnog Stoltenberga koji je u tom trenutku bio u avionu, na putu za Dayton; imaće vremena samo da se presvuče i malo dremne prije povratka u Hrvatsku.
lako nije bilo promjene u poziciji dvije strane, Milošević je napravio dva važna prešutna ustupka. Po prvi put složio se da se o istočnoj Slavoniji govori u Daytonu. Dok je ranije tvrdio da nema uticaja nad Srbima u Slavoniji, sada je izgledao spreman „preporučiti” rješenje lokalnim Srbima.
Tuđman je dobio svoje. Događaji će mu dati centralnu ulogu u mirovnom procesu. Neki kritičari su nas optuživali da smo namjerno zatvarali oči pred često brutalnom politikom Hrvatske prema Muslimanima i Srbima u zamjenu za podršku Zagreba mirovnom sporazumu o Bosni. Istina je, pak, drukčija: nismo mi osnažili Tuđmana, nego situacija. Tuđman je mogao kočiti dogovor o Bosni sve dok ne dobije kontrolu nad istočnom Slavonijom, posljednjim komadom zemlje pod kontrolom Srba u Hrvatskoj. S obzirom na njegovo ranije ponašanje, trebalo je ozbiljno uzeti njegove prijetnje da će zaratovati odmah poslije Daytona ako u miru ne vrati to područje. Tuđmanova sposobnost i da spriječi sporazum o Bosni i da zaprijeti drugim ratom prevagnula je nad iloševićem/Njegov uticaj nad Izetbegovićem bio je rezultat njegove moći da slomi Hrvatsko-Muslimansku Federaciju čiji je dalji opstanak bio bitan za pregovore u Daytonu. Godinama je Milošević na Tuđmana gledao s prezirom a Izetbegović ga mrzio; sada je držao ruku nad obojicom protivnika i tačno je znao kako da to iskoristi za svoje ciljeve.
Warren Christopher, Christopher je bio zgranut ponašanjem kakvo je upravo vidio. Bilo je korisno što se to desilo u njegovom prisustvu; kao što je rekao, mogao je upozoriti Washington da će „biti tvrdo cijelo vrijeme”. Inače, bio je zadovoljan kako je dan protekao – više od mene. Išlo je glatko a i štampa je sve odlično propratila. Christopher je rekao da će se vratiti kad god to bude korisno, ali će za to odluku prepustiti timu u Daytonu. Dok smo se vozili do piste, pitao sam ga kako se osjećao u haotičnosti procesa – toliko stranom od njegovog metodičnog stila. „Nisam uvijek siguran šta radite ili zašto”, odgovorio je, „ali uvijek izgleda kao da imate pravo i to, čini se, uspijeva, pa sam potpuno spreman prihvatiti vaš instinkt.”
Zahvalio sam mu na povjerenju. Kada je otišao za Washington, razmišljao sam o dugom putu koji smo zajedno prevalili. Znao sam Warrena Christophera od 1977. otkad je Cy Vance njega postavio za zamjenika državnog sekretara a mene za pomoćnika sekretara za pitanja istočne Azije i Pacifika. U Carterovoj administraciji imali smo blizak odnos, a postao je još bliži decembra 1978. kada je preduzeo tešku i opasnu misiju u Tajvanu, odmah nakon najave predsjednika Cartera o punoj normalizaviji odnosa sa Narodnom Republikom Kinom. Kada je urlajuća gomila hiljada razbješnjelih Tajvanaca opkolila i napala njegov automobil dok je pokušavao napustiti aerodrom, držao se hrabro i smireno.
Osamdesetih, Christopher i ja smo bili u stalnoj vezi. Pozvao me je da se obratim njegovim partnerima u O’Melveny & Myers u Los Angelesu. Večerali smo u Los Angelesu i New Yorku i zajedno radili nekoliko poslova. Iako smo bili bliski preko osamnaest godina, očito smo se razlikovali u stilu, godinama i porijeklu. Tamo gdje je Chris bio oprezan i metodičan, ja sam naginjao intuiciji i nestrpljenju. Dok je on na važna pitanja gledao kao advokat-sudija, presuđujući razlike između dvije strane, ja sam se radije fokusirao na istorijske uzroke problema i njegovu internu dinamiku. U Washington je došao iz Kalifornije, američki Norvežanin odrastao u Sjevernoj Dakoti; ja sam bio iz New Yorka, miješanog centralnoevropskog jevrejskog porijekla i godinama sam živio preko okeana, na tri kontinenta. Dijelilo nas je skoro dvadeset godina.
Nikad nisam osjećao da smo rivali. Ali počev od 1992, neki zajednički prijatelji, možda da malo zakuhaju, počeli su govoriti da me Chris sa zabrinutošću posmatra. Kada je Christopher bio imenovan za šefa tranzicionog tima izabranog predsjednika, mediji su objavljivali govorkanja o trvenju i rivalstvu među nama) Kada sam mu spomenuo te priče, on ih je odbacio. Kakva god da je istina o prošlosti, bilo je krajnje neobično da državni sekretar pruža podršku kakvu je Christopher pružao nama u vrijeme shuttlea. Sada, kada smo imali identične interese, sudbina nas je učinila nerazdvojnim timom.
Te večeri, nakon odlaska Christophera, svakoj delegaciji dali smo anekse na nacrt o ustrojstvu, izborima i IFOR-u. Zapanjeni detaljima i dužinom dokumenata, trojica predsjednika su počeli shvatati da kada kažemo da želimo sveobuhvatan sporazum, onda to tako i mislimo.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE …
