Završna provjera na Balkanu. Kada je Washington najavio svoju odluku o slanju trapa, počeli smo sa „završnom provjerom”, posjetivši sva tri balkanska glavna grada. Da bismo pokazali jedinstvo Kontakt grupe, zamolio sam Bildta i Ivanova da putuju s nama. Bilo je to jedino zajedničko putovanje trojice kopredsjednika u Daytonu i dalo nam je priliku da razvijemo bližu saradnju.
Prošle su skoro dvije sedmice otkako smo vidjeli Miloševića. Sedamnaestog oktobra otvorio je sastanak sa snažnim pritiskom da se sankcije podignu ili suspenduju prije Daytona. Odbacili smo njegov zahtjev. John Shattuck se isti dan javio iz Zenice da bi nas izvijestio da su srpske paramilitarne jedinice, možda predvođene Arkanom, stjerale nekoliko hiljada muslimanskih izbjeglica prema centralnoj Bosni. U isto vrijeme dobili smo izvještaj obavještajne službe o nastavku pomoći vojsci bosanskih Srba, uprkos mnogim Miloševićevim uvjeravanjima u suprotno.
Milošević je odbacio Shattuckovu informaciju. Da li je srbijanski predsjednik lagao o onom što se dešava ili je bio tako izolovan da nije znao šta njegove snage rade? Nismo znali, ali kako je uporno tvrdio da je neobaviješten o onom što se dešava u banjalučkoj regiji, zatražio sam da CIA pripremi „pročišćen” (ili neklasifikovan) dokument koji govori o vezama između Arkana i Jugoslovenske armije. Planirali smo taj dokument dati Miloševiću prilikom drugog putovanja u Beograd, 19. oktobra, kada Bildt i Ivanov odu. Iako dokument nije direktno povezivao Arkana sa nedavnim zbivanjima, bio je moćan i optužujući.
Kada sam za ručkom, 19. oktobra, ponovo pokrenuo tu temu, Milošević je pokušao preći preko toga. „Ne, ne, ne”, rekao je. „Vaša informacija nije tačna.” U tom trenutku, Pardew je, kako smo se dogovorili, gurnuo naš dokument pred Miloševića. „Naši dokazi su ovdje, gospodine predsjedniče”, rekao sam.
Milošević je skrenuo pogled. Nije ni dotaknuo papir koji mu je ležao ispred nosa. Tražio sam da ga pročita, ali je on nastavio da jede. Hill je kasnije primijetio da se Milošević ponašao kao da će, samo ako dotakne dokument, biti fizički povezan sa optužbama koje je sadržavao. Kada je ručak završen, jedan srpski zvaničnik došao je do Pardewa i rekao mu da je zaboravio svoj papir na stolu. „Ne, nisam zaboravio”, odgovorio je Jim. „To pripada predsjedniku Miloševiću.”
Hyde Park. Bio je predivan jesenji dan kada se, 23. oktobra, bolešljivi Boris Yeltsin sastao sa predsjednikom Clintonom u kući Franklina Roosevelta u Hyde Parku, visoko iznad Hudsona. Jim Collins je predložio ovaj krasni ambijent u nadi da će podsjećanje na veliko ratno savezništvo FDR sa Sovjetskim Savezom podstaknuti novu vezu, počev od Bosne. U govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija prethodnog dana Yeltsin je žestoko napao proširenje NATO-a i dao na znanje da Rusija neće učestvovati sa svojim snagama u Bosni pod komandom NATO-a.
Predsjednikov cilj bio je da dobije pristanak Yeltsina za učešće u mirovnim snagama u Bosni iako su Rusi nastavili da se protive proširenju NATO-a, pod pretpostavkom da će ono što zajedno učinimo na Balkanu postati neka vrsta lijeka za rusku neuralgiju oko NATO-a i, po Talbottovim riječima, „podmazati put NATO-Rusija”. Talbott i Perry su veliki dio vremena proveli raspravljajući o ovom iznijansiranom pristupu Bosni i NATO-u tokom čestih putovanja u Genevu da vide Gracheva; sada, kada je do Daytona ostalo samo nekoliko dana, na predsjedniku je bilo da povuče barem prvu crtu – Bosnu – preko završnice ali se čvrsto držeći NATO-a.
Predsjednik je briljirao. Dvojica ljudi su se, poslije više sati intenzivnog i često ličnog razgovora, složili da će dva bataljona ruskih trupa, sa oko dvije hiljade vojnika, učestovati u snagama u Bosni. Predsjednik Clinton branio je integritet komandne strukture u Bosni – svetu „crvenu liniju” za NATO koji će radije imati komandu bez Rusa nego neku zbrkanu strukturu, sa odvojenim lancem komande, što su tražili Rusi. Dvojica predsjednika nisu ni pokušavali riješiti ovaj komplikovani problem, nego su to prepustili Perryu i Grachevu koji su se krajem sedmice trebali sastati u Fort
Leavenworthu, Kansas. Ali su se složili o obimu i zadacima ruskog kontigenta, tako da je sastanak dao pozitivan ton za Perryjevu završnicu sa Grachevim.
U Hyde Parku iskrsnulo je još jedno pitanje u vezi Bosne: Yeltsinova želja o samitu trojice balkanskih predsjednika u Moskvi prije Daytona. Sva trojica su nam rekli da radije ne bi išli u Moskvu. S njihove tačke gledišta, to bi bilo iscrpljujuće, neproduktivno i politički nepoželjno. Yeltsin je bio nepokolebljiv: uopšte se nije obazirao što nijedan od predsjednika ne želi doći u Moskvu. Znajući da će se predsjednik Clinton sljedećeg dana u New Yorku sastati sa Izetbegovićem i Tuđmanom, Yeltsin ga je zamolio da upotrijebi „sav svoj uticaj” kako bi došlo do tog sastanka. Predsjednik se nevoljko složio.
Izetbegović i Tuđman u Waldorfu. Dan nakon Hyde Parka, predsjednik Clinton se sastao zajedno sa Izetbegovićem i Tuđmanom u hotelu Waldorf- Astoria, u New Yorku. U nastojanju da razgovore u Daytonu postavi u širi okvir, predsjednik je počeo s visokim ulogom. „Posljednjih godina vidjeli smo stvari koje nikad nismo očekivali da ćemo vidjeti”, rekao je. „Izrael i PLO sjeli su zajedno poslije trideset godina borbi; IRA je položila svoje oružje. Ali ono što svijet najviše želi jeste kraj rata u Bosni.” Predsjednik je pohvalio Muslimansko-Hrvatsku Federaciju kao bitnu u ovome. „Bez Federacije”, rekao je, „nisam siguran da bi uspjelo bombardovanje NATO-a ili diplomatija Dicka Holbrookea.”
Dvojica predsjednika, koji su sjedili s desne i lijeve strane predsjednika Clintona, jedva su ovo priznavali. Izetbegović se odmah požalio na Hrvate. „Ovdje sve strane podržavaju Federaciju verbalno”, rekao je, „ali proces implementacije nije se desio kako je trebalo.” Zatim je nabrojao područja u kojima Hrvati nisu djelovali prema obećanjima. Tuđman je ignorisao Izetbegovića i snažno naglasio da istočna Slavonija mora biti dio svakog dogovora u Daytonu. Predsjednik se složio. Njih dvojica su se još malo međusobno izoptuživali i sastanak se završio. Njegov najveći značaj je što je predsjedniku i njegovim visokim savjetnicima pružio rijetku priliku da iz prve ruke osjete koliko se ova dvojica ne podnose i kako će biti teško u Daytonu.
Kada je formalni sastanak bio završen, predsjednik Clinton je zamolio mene i Sandy Vershbowa da im se pridružimo. „Želim vas zamoliti da uradite nešto za mirovni proces a što će, znam, biti teško obojici”, rekao je Izetbegoviću i Tuđmanu. „Zamoliću vas da odete u Moskvu prije Daytona. Biće bolje da završite s posjetom Moskvi prije izbora za Dumu, a to znači prije Daytona.”Glavna svrha sastanka, nastavio je predsjednik Clinton, je da se Yeltsinu omogući „da uputi signal Srbima i pokaže Rusima da je i on dio procesa”. Uprkos ranijim bojaznima, Izetbegović i Tuđman su se odmah složili. Da bi Izetbegoviću ublažio fizički napor predsjednik Clinton je ponudio američki avion za putovanje; Tuđman je imao svoj avion.
Samit u Moskvi prije Daytona, koji će za jedan dan odgoditi početak Daytona, Rusi su najavili a Bijela kuća kuća potvrdila 25. oktobra. Dva dana kasnije, 27. oktobra, Perry i Grachev su se složili da dvije hiljade ruskih trupa budu pod direktnim zapovjedništvom generala Joulwana.
Ovaj dogovor mnogo je kazivao o komplikovanom sklopu misli Rusa u četvrtoj godini postsovjetske ere. Savezništvo iz Drugog svjetskog rata između Amerikanaca i Rusa još je odzvanjalo u glavama ruske vojske. Smatrajući se kao jedinom našom „saveznicom supersilom” tokom pedeset godina, izgledali su spremni prihvatiti vojsku SAD kao dostojnog pretpostavljenog ili zapovjednika u Bosni. Tako su nam pregovori o ulozi Rusije u Bosni pomogli odrediti kako pristupiti sljedećem velikom strateškom cilju Amerike u posthlađnoratovskoj politici Evrope – proširenju NATO-a.
Ovo je bio istorijski uspjeh. Iz strpljivog pregovaračkog stila Perryja i Tabotta, uz snažnu podršku generala Joulwana, proizišao je dogovor o komandi bez presedana: prvi put nakon Drugog svjetskog rata, američke i ruske trupe djelovaće pod jedinstvenom komandom. Čak je i Strobe bio iznenađen brzinom kojom se sve složilo uoči Daytona. „Rusi su bili nevjerovatno raspoloženi što će biti pod američkom komandom u Bosni”, primijetio je kasnije, „ali je u Moskvi NATO još uvijek bila riječ od četiri slova.”
Ovaj isti dan donio je i tužne vijesti, koje su privremeno zasjenile sporazum između Perrya i Gracheva. Drugi put u tri mjeseca Yeltsin je primljen u bolnicu zbog ozbiljnog oboljenja srca. Ambasador Pickering je predskazao da zemlja ulazi u period krize i neizvjesnosti. Ipak je bio i jedan plus u ovom obeshrabrujućem razvoju situacije: otkazan je moskovski samit prije Daytona. Kao što je Cris rekao: „Ako je Yeltsin morao da se razboli, onda je, po našem mišljenju, odabrao pravi trenutak za to.” Međutim, svi smo znali da mnogo toga zavisi od njegovog brzog oporavka.
NASTAVLJA SE …
