[wpavefrsz-resizer]
Moskva. Poslije kraćeg zaustavljanja u Parizu da vidimo Chiraca, spustili smo se u Moskvu. Rusi su bili zadovoljni što prvi put imaju priliku da budu domaćini Kontakt grupe. Ali su sastanci, održani u Ministarstvu spoljnjih poslova, bili smušeni i bez koncepta; Rusi, nenavikli na vođenje međunarodnih sastanaka, nisu napravili dnevni red. Otvaranjem sjednice predsjedavao je ministar spoljnjih poslova Andrei Kozyrev, prijatan i pristojan čovjek, ali pod pritiskom nacionalista u Rusiji.
Francuski predstavnik Jacques Blot je najavio da je „jednodušno odlučeno” da Carl Bildt bude visoki civilni predstavnik u Bosni. Kako smo se već dogovorili da će civilni šef biti Evropljanin, složio sam se sa ovom sugestijom uprkos neobičnom načinu na koji nam je dobačena. Kada bismo učinili drukčije, otvorili bismo široki jaz unutar Kontakt grupe. Osim toga, mogli smo sarađivati s Bildtom koga smo početkom 1995. snažno podržali kao pregovarača EU.
Kozyrev je predložio da trojica balkanskih predsjednika posjete Moskvu prije Daytona. Njegov glavni cilj bio je podići ugled Yeltsinove vlade uoči izbora za ruski parlament ili Dumu. Rusi su obećali da će to, ako se složimo o sastanku, ograničiti na „foto vijest” sa Yeltsinom.
Mučile su me sumnje oko ovog prijedloga. Postojao je rizik da pregovarački proces isklizne ili da se odloži, bez obzira na rusko obećanje da će se držati podalje. Biće teško uklopiti raspored. Činilo se nevjerovatnim da bi sastanak mogao toliko uticati na izbore za Dumu. Međutim, znao sam da će Strobe biti za takvo putovanje i, s obzirom na naš nedavni razgovor, pretpostavljao sam da će to podržati i predsjednik Clinton – te sam Rusima rekao da će se Strobe o tome izjasniti kada sljedećeg dana stigne u Moskvu.
Tog poslijepodneva otišao sam na aerodrom da dočekam njega i njegov tim, u kome su bili Slocombe i James Collins, šef Državnog ureda za odnose sa bivšim sovjetskim republikama. Uputili smo se pravo u rusko Ministarstvo spoljnjih poslova gdje smo se sreli sa grupom mrgodnih i sumnjičavih ruskih generala. Hladno su saslušali Strobea i Walta, ali su izgledali budniji kada su govorili američki oficiri, posebno Wes Clark; odlučnog vojničkog držanja i u lijepoj uniformi, komunicirao je s Rusima kao vojnik s vojnikom, na način na koji mi civili ne možemo ni da im se približimo. Kada je sljedećeg dana naš tim krenuo za Beograd, Strobe je od nas zatražio da ostavimo Wesa da učestvuje u njihovim razgovorima.
Da bi se priključili snagama u Bosni, Rusi su rekli da im je potrebno zajedničko ovlaštenje za sve odluke. Upoznavši o ovome Vijeće NATO-a 18. oktobra uBriselu, Strobe je predvidio da će Yeltsin „za sebe rezervisati konačnu riječ o onome što je krajnje sporno pitanje”. Ovo je značilo da odluka neće biti donesena do samita Clinton-Yeltsin, predviđenog za 23. oktobar u Hyde Parku, New York.
Kongres – i dvanaestomjesečno ograničenje. Sedamnaestog oktobra, Christopher, Perry i Shalikashvili naišli su na teškoće tokom neuobičajenog zajedničkog pojavljivanja pred Senatskim komitetom za oružane snage. Demokrati su se priključili republikancima u upozorenjima da Administracija još nema ubjedljive argumente za raspored američkih trupa u Bosni.
Poput većine Amerikanaca, pod utiskom beskrajnih slika na televiziji o snagama UN ubijanim i ranjavanim u zastrašujućim uslovima u Bosni, Kongres je pretpostavljao da će i američke trupe pretrpjeti gubitke. Ovo očekivanje oblikovalo je raspravu tokom sljedećih nekoliko sedmica. Da je javnost shvatila da će Amerikanci biti upućeni u Bosnu samo u radikalno drukčijem okruženju od onog koje su vidjeli na televiziji, u okruženju koje znatno smanjuje opasnost od gubitaka, bilo bi više podrške za ovo nastojanje. Bilo je praktično nemoguće išta učiniti bez mirovnog sporazuma, ali je Kongres zahtijevao da rasprava počne prije pregovora u Daytonu.
Nastojeći da dobije podršku, Perry je pred Senatskim komitetom za oružane snage izjavio da će snage NATO-a u Bosni biti „najveći, najžešći i najgrublji pas u gradu”, dodavši da će „ih odmah mlatnuti čekićem po glavi” ako bude napadnut. I dalje su senatori bili skeptični. „Mi još nismo donijeli sud”, rekao je Christopher, „ali ga treba donijeti i mi ćemo to učiniti”.
Dva pitanja dominirala su u raspravi. Prvo, da li će Administracija ijednu odluku o rasporedu trupa u Bosni dati na formalno glasanje u Kongresu i da li će poštovati ishod glasanja? Senator Robert Byrd iz West Virginie govorio je u ime većine svojih kolega u pismu predsjedniku Clintonu sa zahtjevom da „od početka većina u Kongresu dijeli punu odgovornost za svaku odluku da se prihvate izdaci i rizici ove predložene operacije”. Drugi senatori, uključujući Johna Glenna, Dana Coatsa, Kay Bailey Hutchinson i Williama C. Cohena, slijedili su ovu istu liniju.
Christopher i Perry su se pažljivo pripremili za ovo. Iako su rekli da će „pozdraviti ovlaštenje od Kongresa”, odbili su odgovarati na ponavljana pitanja da li će ili neće preporučiti predsjedniku da traži takvo ovlaštenje i bude vezan glasanjem.
Najvažnije je bilo drugo pitanje: koliko dugo će američke i NATO trupe ostati raspoređene u Bosni? Iako predsjednik još nije formalno odobrio plan NATO-a, Perry i Shalikashvili su senatorima odgovorili da će NATO „svoju misiju završiti za dvanaest mjeseci i /onda/ se povući”.
Prihvatljivost ove tvrdnje, iako ju je predsjednik nekoliko dana kasnije omekšao, u to vrijeme je bila upitna – i kasnije će donijeti ozbiljnih problema
Administraciji. To je bilo posljedica dubokih ubjeđenja Pentagona i VNS da Amerikanci neće podržati angažovanje u Bosni bez „strategije izlaza”. Bilo je istine u ovoj teoriji, kako su to znali svi koji se bave Vijetnamom i Somalijom. Ipak, najava prije početka mirovnih razgovora da će se povući za dvanaest mjeseci, bez obzira na događanja na terenu, nija bila „strategija izlaza”, nego rok izlaza – nešto sasvim drugo.
Pregovarački tim je znao da jedna godina neće biti dovoljna za uspjeh, bez obzira na ishod u Daytonu. Ali na dan kada je ovo pitanje odlučeno putovali smo između Moskve i Beograda i kako smo već jednom ranije tvrdili da je propisani rok – posebno tako nerealan – užasna zamisao, nisu nas više konsultovali. Kada smo čuli novosti, uplašili smo se da će oslabiti naša pregovaračka nastojanja, kao i ugroziti uspješnu implementaciju. Ali odluka je donesena i nismo imali dragog izbora nego da to branimo.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE …
