[wpavefrsz-resizer]
Pripreme. Druge sedmice oktobra pripreme su postale žestoke. Nekoliko grupa za specijalne zadatke davale su okvir za svako pitanje, od izbora do stvaranja zajedničke željezničke komisije. Robert Gallucci, bivši pomoćnik državnog sekretara za političko-vojna pitanja, bio je zadužen za koordinaciju implementacije civilnih aktivnosti ako bude postignut sporazum.
Naša strategija za Dayton bila je i ambiciozna i jednostavna: nikad nećemo imati bolju šansu za okončanje rata u Bosni – i stoga smo nastojali unijeti što više pitanja u finalne sporazume. Ono što ne bude dogovoreno u Daytonu, neće se dogovoriti ni kasnije. Priznali smo da će implementacija biti teška barem koliko i sami pregovori, ali smo odbacili minimalističku teoriju da ćemo pregovarati samo o onim stvarima čija će implementacija biti relativno laka. Kasnije će nas kritikovati da smo preambiciozni, ali je alternativa bila „mali” sporazum, ne mnogo više od obustave vatre – i prilika izgubljena, možda zauvijek.
Dok su pripreme nastavljene kod kuće, timovi su se raštrkali po Evropi da vode tri simultana pregovora. Prvo, Slocombe, Kornblum i Clark odletjeli su u Brisel da privuku veću podršku za multinacionalne NATO snage. Tražeći odgovor za njihovo putovanje, Perry je rekao da je NATO konačno „izronio iz dugog tamnog tunela neodlučnosti i kolebljivosti”.
Drugo, Perry i Talbott su nastavili s pregovorima s Moskvom o ulozi Rusije u mirovnim snagama. Predsjednik Clinton je, 27. septembra, o ovome telefonom razgovarao sa Yeltsinom a sedmicu kasnije lično sa Kozyrevim; Perry, Slocombe i Talbott vidjeli su maršala Gracheva u Genevi, 8. oktobra.
Rusi su željeli učestvovati u vojnim snagama u Bosni, ali nisu željeli da ih vodi NATO, nego Ujedinjene nacije ili neka posebna koalicija u kojoj bi igrali ulogu jednaku ulozi Sjedinjenih Država. Iako su predsjednik, Perry i Talbott stalno objašnjavali Rusima da je to nemoguće – „razbijač dogovora”, kako je to rekao Strobe, jer će uništiti ključni princip NATO-a, jedinstvo komande – Rusi se nisu ni pomakli.
Treći pregovarački put vodio je na Balkan. Već sam pristao na sastanak Kontakt grupe u Moskvi, a Francuzi su insistirali da prvo svratimo u Pariz. Uskladili smo raspored našeg putovanja tako da u Moskvi možemo održati sastanak Kontakt grupe, pridružiti se Talbottu i Slocombeu u razgovorima o ruskoj ulozi u održavanju mira a onda se vratiti na Balkan, po konačnu „pred daytonsku provjeru”.
Borbe u sjevernoj Bosni su se pojačavale kako se bližila obustava vatre. Avioni NATO-a vratili su se u akciju, napadajući komandni bunker bosanskih Srba koji su granatirali bazu UN sjeveroistočno od Tuzle i ubili dvadesetdevetogodišnjeg Norvežanina iz mirovnih snaga. Obje strane su nastojale u posljednjem trenutku steći prednost, u čemu su snage Federacije bile mnogo bolje. Suočeni sa okončanjem borbi, Hrvati i Bosanci su konačno zakopali razlike, iako samo trenutno, i zauzeli Sanski Most i još nekoliko manjih gradova. Ali Prijedor im je još izmicao. Iz razloga koje nikad nećemo u čišćenja.
Drugi dijelovi sporazuma o obustavi vatre polako su se sklapali. Dalekovodi za glavni grad su popravljani, dok su Srbi i Hrvati pokazivali inženjerima iz UN gdje su minirana mjesta. Međutim, uprkos obećanjima, Gazprom je nastavio sa odlaganjem otvaranja gasovoda za Sarajevo. Napokon, nakon nekoliko dana drame, Pickering je izvukao ozbiljnu ponudu Rusa: pričekaće sa naplatom neplaćenih računa i otvoriti ventile ako Bosanci pristanu da ih ne optuže ako dođe do kakve eksplozije ili drugih oštećenja kada krene gas. Kada je Sarajevo dalo pristanak, gas je počeo priticati (bez ikakvih ozbiljnih eksplozija). Jedanaestog oktobra, u dramatičnom momentu, svjetla su počela da trepere po cijelom gradu a prvi probni gas krenuo sarajevskim gasovodima. Nekoliko sati kasnije, divlja pucnjava razlijegala se po cijelom Sarajevu – nisu to bile borbe nego proslava. Obustava vatre je zvanično počela, iako su na zapadu borbe nastavljene još nekoliko dana.
Prije odlaska za Pariz i Moskvu, vikend sam proveo na Long Islandu. Predsjednik je želio završni dogovor koji je zakazan u vrijeme kada sam ja već bio krenuo kolima. Ovo je dovelo do nadrealne scene na ekpresnom putu Long Island. Zamoljen da u petak poslijepodne, 13. oktobra, pozovem Bijelu kuću, u zakazano vrijeme našao sam se sa porodicom zarobljen u gustom saobraćaju na ekspresnom putu Long Island. S centrale u Bijeloj kući rečeno mije da ne koristim mobitel za razgovor sa predsjednikom. Ponovo sam nazvao iz govornice na benzinskoj pumpi i odmah dobio vezu sa Christopherom, Lakeom i Bergerom. Uz zaglušujuću buku kamiona u pozadini, ćaskali smo dok smo čekali da se predsjednik priključi razgovoru! Dovezla su se dvojica ljudi u kamionetu i poslije kraćeg čekanja jasno pokazali da je, po njihovom mišljenju, isteklo moje vrijeme pred govornicom. Kutije s cigaretama držali su ugurane ispod rukava majice, u stilu Jamesa Deana i izgledali su prilično ljuti. Zamislio sam naslove u tabloidima ako bih im rekao istinu: „Čovjek napadnut u telefonskoj govornici: tvrdio da razgovara sa predsjednikom.”
Napokon, dok smo nestrpljivo čekali, uključio se i predsjednik pitajući gdje sam. „Ne biste vjerovali, gospodine predsjedniče”, rekao sam tihim glasom. „Je li ovo naslov za The Washington Post?”, upitao je zabavljajući se, misleći na povoljan uvodnik od prije sedam dana. „Kako uspijevate dobiti takav članak?”, nastavio je. „Ne mogu ih natjerati da napišu nešto lijepo o meni.” Odgovorio sam da uvodnik uopšte nije bio tako pohvalan i da je došao poslije „osamnaest direktnih pogodaka u mene”. „Ne žalite se”, smijao se predsjednik. „Nećete ih mnogo imati.”
„Možemo li dobiti jedinstveno Sarajevo?”, upitao je. „Možemo li ga zaštititi?” „Srbi žele Berlin s topovima”, odgovorio sam. „Dvije strane se ne slažu oko četiri ili pet ključnih pitanja. Svi znaju da samo nagodba o miru može uključiti SAD. Ne mogu imati jedno bez drugog.”
„To je dobro”, rekao je predsjednik. „To je jedini pas kojeg imamo. Iskoristimo ga.”
Predsjednik je bio posebno zainteresovan za Yeltsinovu podršku mirovnim nastojanjima i sa ushitom je govorio o potrebi uključenja Rusije u mirovne snage.
„Želimo Ruse”, rekao sam. „Ali oni ne mogu imati svoj sektor. Bilo bi to poput ruske okupacione zone poslije Drugog svjetskog rata. Drugo, ne mogu imati glas u odlukama NATO-a o upotrebi sile, što traže kroz neku vrstu vijeća.”
„Trebamo pokušati uvući Ruse”, odgovorio je predsjednik. „To je važno. I neka vas sreća prati na putu.”
Područja kontrole nakon obustave vatre, 12. oktobar 1995.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE ..
