U narednim danima – mjesecima naš portal “odraz.info” donosi najzanimljivije dijelove knjige “Završiti rat” Richarda Holbrookea – ključnog američkog diplomate koji je pregovarao kraj rata u BiH. Ekskluzivni uvid u pregovaračke kulise Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz oči i riječi Richarda Holbrookea. Ovim donosimo lične zapise, diplomatske dileme i nepoznate detalje iz knjige “Završiti rat”, nudeći drugačiju perspektivu na kraj rata i početak složene dejtonske Bosne i Hercegovine.
Site X. Tom Donilon je preuzeo da za razgovore nađe prihvatljivo mjesto – koje smo šifrovano nazvali Site X. Zadatak je dodijelio pomoćniku državnog sekretara za administrativna pitanja Patricku F. Kennedyu, sa preko dvadeset godina iskustva u vladi. Kennedy, s kojim sam radio u vrijeme Carterove administracije došao je, 10. oktobra, sa svojim saradnikom Kenom Messnerom u moj ured da se raspita kakvo to mjesto želimo. Ponovio sam našu mantru: fizički kontakti bi mogli izvrnuti stvari; bio je važan svaki detalj. Site X treba da primi devet delegacija – iz svake balkanske zemlje, pet zemalja Kontakt grupe i predstavnik EU Carl Bildt. Idealno bi bilo imati mjesto na kome bismo bili izolovani od novinara i svih drugih ljudi spolja, dovoljno blizu Washingtonu kako bi mogli doći visoki zvaničnici iz Administracije, a ipak dovoljno daleko, kako je to kasnije u The Washington Postu napisao Michael Dobbs, „da se balkanskim gospodarima rata onemogući da jure u televizijske studije u New Yorku i Washingtonu svaki put kada pregovori udare o zid”.
Predsjednikovo utočište u Camp Davidu bilo je suviše blizu Washingtona, suviše malo, suviše „predsjedničko” i suviše bi se identifikovalo sa pregovorima iz 1978. između Egipta i Izraela. Kada je čuo naše zahtjeve, Kennedy je zaključio da bi našim potrebama najbolje odgovarala neka vojna baza. Kada smo Wes Clark i ja pozvali Jana Lodala, glavnog zamjenika podsekretara odbrane za politiku, Bill Perry je naredio Pentagonu da odmah pomognu Kennedyju da nađe Site X.
Kennedy je brzo suzio potragu na tri mjesta: mornarička baza u Newportu, Rhode Island; vazduhoplovna baza Langley u Norfolku, Virginia; i vazduhoplovna baza Wright-Patterson u Daytonu, Ohio. Kada se pojavila mogućnost za Newport, senator Claiborne Pell je nazvao da nam ponudi pristup u neke od velikih kuća uz vodu u njegovoj rodnoj državi. Iako bi bilo zabavno razmisliti o ideji da Milošević, Izetbegović i Tuđman šetkaju oko The Breakersa, objekti u Newportu su bili suviše raštrkani. Kako nisam mogao sam pregledati mjesto, zamolio sam Rosemarie Pauli da pomogne Kennedyu. Dok su se vozili oko Wright-Pattersona, prostrane baze koja je mogla primiti dvadeset tri hiljade vladinih činovnika, Kennedy je uočio pet zgrada za gostujuće oficire, grupisanih oko centralnog parkinga, koje je dijelilo samo nekoliko metara. On i Rosemarie zaključili su da Wright-Patterson ispunjava potrebe iako je trebalo dosta popravki i prepravki nekih prostorija.
I tako je Dayton bio izabran za razgovore, na iznenađenje svih. U to vrijeme, nije izgledao impresivno za jednu veliku međunarodnu konferenciju. Kao što je Dobbs napisao uThe Washington Postu, „To nije Camp David”. Kada smo 17. oktobra Miloševiću rekli novosti, pobunio se polušaljivo da ne želi „biti zatvoren kao sveštenik” – primjedba koja je kasnije procurila do Rogera Cohena iz The New York Timesa, zbog čega se Milošević ljutnuo. Evropljani, navikli da pregovaraju u raskošnijem okružju, bukvalno nisu imali pojma gdje je Dayton i izrazili su otvoreno nezadovoljstvo što je mjesto „negdje usred Amerike”. Carl Bildt se brinuo zbog strogosti vojne baze. Ali sam ja smatrao da ove aluzije na američku zračnu silu neće škoditi.
Proučavanje Camp Davida. Nismo mogli naći slične slučajeve za pregovore od kojih bismo mogli krenuti. Najbliži model, naravno, bili su razgovori u Camp Davidu iz septembra 1978, kada je predsjednik Carter skovao istorijski sporazum između egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina koji je okončao trideset godina oružanih neprijateljstava i ratovanja između Egipta i Izraela. Kada smo u oktobru prelijetali Balkan, svakom članu našeg tima podijelio sam Carterov izvještaj otih trinaest dana, kao i poglavlje o Camp Davidu iz memoara Težak izbor Cyrusa Vancea i Camp David: Mirotvorstvo i politika Williama Quandta. Dan Hamilton iz Evropskog biroa takođe je ispitao Quandta i Harolda Saundersa, koji je u vrijeme Camp Davida bio pomoćnik državnog sekretara za bliskoistočna pitanja, o svim detaljima u vezi razgovora, bez obzira koliko bili sitni, uključujući aranžmane oko jela, telefonske veze sa spoljnjim svijetom ikontakte s novinarima. Za nas je od najvećeg interesa bilo pitanje ličnih odnosa između lidera u Camp Davidu. Da li su Amerikanci bili kadri stvoriti neku vrstu ličnog odnosa između Sadata i Begina? Da li bismo mi to isto mogli uraditi u Daytonu? Da li ljudi postaju popustljiviji nakon što su danima zatvoreni? Da li će i sam umor rasplamsati strasti?
Telefonirao sam predsjedniku Carteru i fasciniran slušao dok je opisivao kako je bezuspješno pokušavao spojiti Sadata i Begina da direktno razgovaraju jedan s drugim. Zatim se vratio na „neposredne razgovore”, diplomatsku tehniku iz pregovora o Srednjem istoku održanih ’40-ih u UN, u kojima se medijator kreće između dvije strane, koje se rijetko susreću lice u lice – neka vrsta „pješačke shuttle diplomatije”. Već smo odlučili da će to biti naš model i uvijek smo o Daytonu govorili kao o „neposrednim mirovnim razgovorima”. Carter je prepričavao o svojim stalnim nastojanjima da umanji ličnu netrpeljivost između dvojice ljudi. Njegov nezaboravni potez bio je odlazak na bojno polje Gettysburg gdje će, kako se nadao, sam dolazak na mjesto uzaludnih žrtava dovesti do preloma. Naravno, tako nešto se nije desilo a Carter je satima sjedio u kolima između Sadata i Begina, skoro se dodirujući koljenima, dok su oni ignorisali jedan drugog.
NASTAVLJA SE …
