U narednim danima – mjesecima naš portal “odraz.info” donosi najzanimljivije dijelove knjige “Završiti rat” Richarda Holbrookea – ključnog američkog diplomate koji je pregovarao kraj rata u BiH. Ekskluzivni uvid u pregovaračke kulise Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz oči i riječi Richarda Holbrookea. Ovim donosimo lične zapise, diplomatske dileme i nepoznate detalje iz knjige “Završiti rat”, nudeći drugačiju perspektivu na kraj rata i početak složene dejtonske Bosne i Hercegovine.
Albright i UN. Ujedinjene nacije imale su namjeru zatražiti mjesto kao četrvti kopredsjedavajući u pregovorima. Madeleine Albright i ja bili smo stare pristalice Ujedinjenih nacija, ali smo oboje osjećali da bi njihovo učešće samo dalje iskomplikovalo razgovore. Na kraju smo se složili da predstavnik UN Thorvald Stoltenberg učestvuje u pregovorima samo kada se vode oko istočne Slavonije, a tokom sljedeće tri sedmice, kada su UN tražile veću ulogu, Madeleine ih je držala na odstojanju. Bilo je bolno reći UN da će njihovo uključenje oslabiti traganje za mirom, posebno onima koji su odrasli vjerujući u važnost ovog svjetskog tijela. Ali je Albrightova bez pogovora prihvatila ovu zadaću i ispunila je upornošću koja je bila produktivna ali ne i uvijek popularna. U ovom periodu, naš radni odnos postajao je sve bliži i efikasniji. Kako bi ona to često govorila, srasli bismo” kod svakog ključnog evropskog pitanja. Posebnu bliskost osjećala je prema mojoj supruzi Kati, koja je kao i ona bila izdanak centralnoevropske izbjegličke porodice.
Borba oko uloge UN nagovijestila je američku odluku godinu kasnije da se usprotivi zahtjevu Boutrosa-Ghalia za drugi mandat generalnog sekretara. Osjećali smo da najviše zbog njegove uloge o Bosni ne zaslužuje drugi mandat – upravo koliko je i snažna odluka o bombardovanju, u avgustu, Kofija Annana učinila ličnim favoritom mnogih američkih zvaničnika. lako je američka kampanja protiv Boutrosa-Ghalia, kojoj su se usprotivili svi ključni saveznici, bila duga i teška – posebno za Albrightovu koja je trpjela tešku i nepravednu kritiku zbog njene uloge – odluka je bila ispravna a možda je i spasila ulogu Amerike u Ujedinjenim nacijama.
Albrightova i Talbott bili su uključeni u još jedan komplikovan aspekt sporazuma o obustavi vatre – nastojanje da se otvori gasovod za Sarajevo. Rusi su kontrolisali gasovod preko Gazproma koji nije želio pustiti gas sve dok ne primi 100 miliona dolara u ime neplaćenih računa. Bosanci su bili bijesni; najveći dio duga, rekli su, otpada na gas koji su skretali Srbi. A što je još važnije, oni nisu imali novaca.
Da bi se riješio ovaj bezizlaz, Milošević je poslao svog premijera u Moskvu, s ličnom molbom za premijera Victora Chernomyrdina da odmah otvori pipe i sredi da se isplata kasnije izvrši. Silajdžić je takođe odletio u Moskvu, u nadi da će u Sarajevu steći priznanje što je uspio da gas bude pušten. U međuvremenu, naš ambasador u Moskvi Thomas Pickering nekoliko dugih noći vodio je bitku sa ruskim Ministarstvom spoljnjih poslova i Gazpromom. Talbott i Leon Fuerth aktivirali su kanal Gore-Chernomyrdin, najvažniji mehanizam za američko-rusku saradnju. Učestvujući u ovoj frustrirajućoj drami kroz stalne telefonske pozive – u značajnom finalnom konferencijskom sazivu bili su Pickering, Albrightova, Menzies, Tarnoff, Donilon, Chris Hoh, Nick Bums i ja, svi na različitim mjestima – imao sam utisak da je ovo pitanje za Ruse finansijske a ne političke prirode; poznati kao moćni i pohlepni, lideri Gazproma jednostavno su nastojali iscijediti Bosance da im plate zaostatak i samo je Chernomyrdin mogao prekinuti tu mora. Ali gas ni dalje nije bio pušten a borba se nastavila. Dok je Sarajevo optuživalo Moskvu za ucjenu, iskoristilo je odlaganje obustave vatre da ubrza vojnu ofanzivu, koja je grabila posljednjim zamasima.
Rođenje IFOR-a. Isti dan kada je predsjednik najavio obustavu vatre a mi se sastali u Rimu, sekretar odbrane Perry zaključio je u Williamsburgu, Virginia, specijalnu dvodnevnu sjednicu šesnaest ministara odbrane u NATO-u. Najava o obustavi vatre dodala je hitnost njegovom nastojanju da dobije konsensus o prvim mirovnim snagama u slavnoj istoriji NATO-a. Sa iznenađujuće malo problema, ministri su dali podršku Perryu za ustrojstvo bez presedana – ono koje će ojačati mirovni sporazum i uključiti i trupe NATO-a i ne-NATO-a. Vrhovni zapovjednik NATO-a general Joulwan rekao je ministrima da želi vojsku od pedeset do šezdeset hiljada vojnika, sa odvojenim američkim, francuskim i britanskim operativnim zonama. Sjedinjene Države će dati oko jednu trećinu trupa, što je godišnji izdatak od blizu dvije milijarde dolara. Mirovne snage nosiće naziv Snage za implementaciju – ili IFOR.
Perry je takođe planirao sastanak s ruskim kolegom maršalom Pavelom S. Grachevim, u Genevi, dva dana kasnije zbog vizionarskog cilja: dovesti ruske trupe u mirovne snage u Bosni. Moskva se grčevito protivila proširenju NATO- a i često smo bili na suprotnim tačkama oko Bosne, jer je Kremlj zamjerao i plašio se nove potvrde američkog vodstva. Ruske, američke i druge zapadnoevropske snage nisu služile pod zajedničkom komandom od Drugog svjetskog rata. Ali predsjednik Clinton, Perry i Strobe Talbott, predsjednikov najuticajniji savjetnik za rusku politiku, vjerovali su da će to, ako Rusija bude učestvovala u Bosni, biti istorijski korak u razvoju saradnje između zemalja koje su samo četiri godine ranije bile protivnice u hladnom ratu.
NASTAVLJA SE …
