Daroviti čovjek može opaziti, a još više može zabilježiti, samo serije svojih utisaka; stoga, njegova opažanja… moraju biti uspješna, iako su događaji često istovremeni… Stvarni događaji nimalo nisu tako jednostavno povezani jedan s drugim kao što su roditelj i njegovo čedo; svaki pojedinačni događaj nije čedo samo jednog nego i svih drugih događaja, ranijih ili sadašnjih, i stoga će se pomiješati sa svim drugim da bi izrodio nove; to je vječni krug, Haos bivstvovanja u kome se oblik za oblikom utjelovljuje iz bezbroj elemenata. I taj Haos… je ono što će istoričar oslikati i naučno procijeniti, mogli bismo reći, prošivajući ga s jedinom niti od nekoliko (inča) u dužinu!
THOMAS CARLYLE
[wpavefrsz-resizer]
DAYTON. RIJEČ KOJA PRIZIVA SNAŽNA sjećanja: mirovni sporazum koji je trajao tridesetsedam minuta; glavno mjesto našeg okupljanja, Packy’s All-Sports Bar; ponoćne večere uz račiće i odreske s Miloševićem; pust parking koji je odvajao zgrade u kojima smo boravili; naši prepuni kvartiri, nedostatak privatnosti; nastojanja naših evropskih kolega da se prilagode diplomatiji koja je daleko, geografski i stiliski, od onog na što su navikli; teniski susreti sa iznenađujuće okretnim Tuđmanom; emotivna posjeta porodica naših izgubljenih kolega; „diplomatija na salvetama” u Oficirskom klubu; večera sa Izetbegovićem i Miloševićem ispod krila bombardera B-2; duge šetnje sa Silajdžićem na ciči zimi; Krajišnik koji šakom udara po mapi Sarajeva; Milošević koji pjeva „Tenderly” s pijanistom u Oficirskom klubu; porodica zatočenog američkog novinara koja traži pomoć za njega; Izetbegović koji odbija dotaći svoju hranu za vrijeme jela sa Miloševićem; zapanjujući preokret o Sarajevu; nezaboravni posljednji sati i naš ultimatum; Silajdžić koji upada u moju sobu vičući: „Vi ste sve upropastli!”; Kati koja nailazi na Miloševića kako čeka na snijegom pokrivenom parkingu ispred moje sobe; Tuđman koji emotivno govori Warrenu Christopheru da „donese mir sada”; i Washington – koji čeka i brine…
Mislili smo da smo spremni. Ali ništa nas nije pripremilo za pritisak s kojim smo se susreli u okviru Wright-Pattersona. Cijenili smo da će konferencija trajati petnaest do sedamnaest dana; svakako, bilo bi nemoguće držati duže zatvorene trojicu predsjednika i stotine drugih ljudi. Ali dvadaeset jedan dan kasnije, posljednjeg jutra iza visoke žičane ograde, bili smo suočeni s porazom, samo dvadeset minuta prije nego što smo zaključili pregovore.
„Dayton”. Od 21. novembra 1995, „Dayton” je ušao u jezik kao kratica za posebnu vrstu diplomatije – pristup „Velikog udara” u pregovorima: zaključati sviju dok ne postignu sporazum. „Dayton” je ozbiljno predložen za Sjevernu Irsku, Kipar, Kašmir, Srednji istok i druge gnojne čireve.
Oni koji razmišljaju o drugim Daytonima treba da im priđu oprezno. To je hodanje po tankoj žici bez zaštitne mreže. Mnogo rada prethodi prije ulaska u takvo sve ili ništa okružje. Mjesto mora biti pravo. Ciljevi moraju biti jasno definisani. Zemlja domaćin mora držati čvrstu kontrolu, ali je to visok rizik za domaćina čiji je prestiž upitan. Posljedice neuspjeha su velike. Ali ako su ušlo vi kako treba, Dayton može dati dramatične rezultate.
Kabine za prevodioce u dvije velike konferencijske sobe za mene su postale simbol ratnog besmisla. Naš sistem imao je šest jezičkih kanala na slušalicama. Prva tri bili su za engleski, francuski i ruski. Kanal 4 za prevod na bosanski, 5 za hrvatski i 6 za srpski. Ovo je zbunjivalo ostale, pošto se isti jezik, uz manje razlike, govori u cijelom regionu. Odgovor smo dobili kada je neko zavirio u kabine za prevodioce, koji metar od našeg stola. Svaki učesnik s Balkana mogao je po volji izabrati svoj kanal – ali je jedan prevodilac prevodio za kanale 4, 5 i 6. Kada sam Šaćirbeyu ukazao na ovaj apsurd, odgovorio je da „srpsko-hrvatski” više ne postoji – ili, možda, nikad nije ni postojao. Nacionalni lideri agresivno su razvijali novi rječnik za svaku etničku grupu. Jezik, koji je nekad pomogao da se ujedini Jugoslavija, sada je bio još jedno sredstvo putem kojeg je narod razdvajan.
Naši ciljevi bili su ambiciozni: prvo, šezdesetodnevnu obustavu vatre pretvoriti u trajni mir i, drugo, dobiti sporazum za multietničku državu. Mnogi promatrači vjerovali su da su ciljevi nemogući. Šta god da uradimo, govorili su kritičari, Bosna će se svakako podijeliti na tri dijela, nakon čega će se hrvatski i srpski dijelovi Bosne priključiti svojim susjednim „maticama”. Nismo mogli zanemariti mogućnost da se ovo može i desiti. Ali ne u Daytonu – ne pod američkim vođstvom. Nećemo ozakoniti srpsku agresiju ili ohrabriti hrvatsku aneksiju. Osim toga, takav ishod mogao bi odriješiti lanac novih etničkih i graničnih sukoba u Centralnoj i Istočnoj Evropi.
Da bismo došli do našeg cilja bili su potrebni sporazumi o mnogim pitanjima: istočna Slavonija, Federacija, okvir ustrojstva, izbori, tročlano predsjedništvo, nacionalna skupština, sloboda kretanja i prava izbjeglica na povratak u njihove domove, saradnja sa Međunarodnim sudom za rame zločine i međunarodne policijske snage. Na kraju, suočićemo se sa najspornijim zadatkom: određivanje unutrašnjih granica Bosne, onih između srpskog dijela Bosne i Hrvatsko-Muslimanske Federacije.
Naš vodeći princip za ovaj obeshrabrujući dnevni red bio je jednostavan: ono što ne dobijemo u Daytonu, nećemo dobiti ni kasnije, zato ćemo nastojati sve staviti na papir a ne tražiti neku vrstu kratkih i nejasnih (a koji se i ignorišu) sporazuma koji su bili proizvodi svih ranijih mirovnih pokušaja. Bolje visok cilj nego slab kompromis. Uprkos problemima na koje će implementacija naići, ovaj pristup pokazao se ispravnim. Svaki manji cilj u Daytonu donio bi veće probleme kasnije, lako su nas neki kritikovali da nastojimo previše uraditi u Daytonu, najviše žalim što nismo još više tražili.
---- odraz.info Hosted in Free Speech Web Hosting in Switzerland - Freedom of Speech Safe Harbor ----NASTAVLJA SE …
