U jeku političkih tenzija u Unsko-sanskom kantonu (USK), javnost je uznemirena porukom koju je objavio Hamdija Abdić, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH i član SDA. U svom javnom obraćanju, Abdić koristi emotivnu, ratno obojenu i nacionalno osjetljivu retoriku kako bi osporio najavljene političke promjene u Skupštini USK, uključujući mogućnost formiranja nove kantonalne vlade.
Abdićev tekst, koji se širi društvenim mrežama i političkim kanalima, pokušava promjenu vlasti opisati kao “udar”, “političko silovanje” i akt pritiska “iz Sarajeva”, koristeći izrazito zapaljivu terminologiju i prizivajući kolektivno sjećanje na ratnu 1992. godinu. Najveću pažnju izazvao je dio u kojem se targetira Vojin Mijatović, ministar u Vladi Federacije BiH iz reda srpskog naroda i član SDP-a, čije porijeklo, način govora (ekavica) i politička uloga postaju sredstvo zastrašivanja krajiških zastupnika.
Promjena vlade kroz skupštinsku većinu predstavlja legalan i legitiman politički proces u parlamentarnoj demokratiji. Abdić, kao zastupnik na višem – federalnom nivou, itekako zna da smjena izvršne vlasti kada izgubi podršku nije napad na državu, već funkcionalnost sistema. Korištenje izraza poput “političko silovanje” ili “udar na Krajinu” predstavlja opasan populizam koji vrijeđa i inteligenciju građana i političku kulturu.
Najproblematičniji aspekt obraćanja Hamdije Abdića jeste prizivanje ratne 1992. godine i poistovjećivanje političkog neslaganja sa egzistencijalnim prijetnjama. Ovakav narativ sugerira da bi politička promjena mogla biti ravna izdaji, ili čak agresiji na Krajinu. To je izrazito opasno u multietničkoj i postkonfliktnoj Bosni i Hercegovini, gdje se javna riječ nosi posebnu težinu i gdje manipulacija kolektivnim traumama može imati dalekosežne posljedice.
Posebnu pažnju zaslužuje napad na ministra Vojina Mijatovića, kojeg Abdić indirektno napada kao “ekavicu iz Banje Luke koja dolazi preko Sarajeva da pritiska Krajišnike”. Ovakva formulacija je više od političkog neslaganja – ona targetira etnički identitet i jezičku pripadnost jednog državnog funkcionera.
U zemlji koja je preživjela rat zbog nacionalnih podjela, ovakva retorika ne smije imati mjesta. Vojin Mijatović, bez obzira na to što je Srbin i govori ekavicom, legalno je izabran ministar Vlade Federacije BiH, predstavnik građana, i ima pravo – kao i bilo koji drugi zvaničnik – da vodi političke razgovore bilo gdje u državi.
Abdić aludira na “ucjene” i “zastrašivanja” zastupnika, ali ne navodi ni jedno ime, dokaz ili konkretan događaj. Kao zastupnik parlamenta, on je u obavezi – moralnoj i zakonskoj – da sve informacije o nezakonitim radnjama prijavi nadležnim institucijama. Ako to ne uradi, njegovi navodi ostaju puko političko podmetanje.
Krajiški zastupnici – bez obzira kojoj stranci pripadali – nisu dužni polagati račune Abdiću ili bilo kojem drugom pojedincu, nego građanima koji su ih birali. Njihova savjest, zakletva i politička odgovornost ne smiju biti vezani za ratne mitove, stranačke discipline niti za jezik kojim govori neki ministar.
BiH se ne gradi na etničkim karikaturama i emotivnim ucjenama, već na demokratskim procedurama i vladavini prava. Ako Abdić želi braniti aktuelnu vladu USK, neka to učini kroz političke argumente, a ne kroz pozive na kolektivno zastrašivanje.
