U narednim danima – mjesecima naš portal “odraz.info” donosi najzanimljivije dijelove knjige “Završiti rat” Richarda Holbrookea – ključnog američkog diplomate koji je pregovarao kraj rata u BiH. Ekskluzivni uvid u pregovaračke kulise Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz oči i riječi Richarda Holbrookea. Ovim donosimo lične zapise, diplomatske dileme i nepoznate detalje iz knjige “Završiti rat”, nudeći drugačiju perspektivu na kraj rata i početak složene dejtonske Bosne i Hercegovine.
Kako zmija dospje u kulu?
Kasneći u demokratiji
Zbog taštine ministarstva,
Protivnički stražari trčahu uokolo
Ali više da se svađaju nego da iznađu.
W. H. AUDEN, Novogodišnje pismo
DOVOLJNO DUGO SMO DRŽALI U TAJNOSTI OBUSTAVU VATRE kako bi predsjednik Clinton mogao objaviti vijest. Petog oktobra, u 11:00 sati ujutro, najavio je „važan momenat u bolnoj istoriji” bivše Jugoslavije. Opšta obustava vatre biće na snazi za pet dana, rekao je, ako se Sarajevu daju gas i struja. Nakon toga, uslijediće razgovori među trojicom balkanskih predsjednika koji će se održati u Sjedinjenim Državama.
U trenutku dok je predsjednik govorio naš tim je bio u Zagrebu, požurujući Tuđmana da uzme još teritorije prije nego što dođe do obustave vatre. Hrvati su praktično zaustavili napredovanje, a Sanski Most i Prijedor još su ležali unutar srpskih linija. „Ostalo vam je još pet dana, ništa više”, rekao sam. „Ono što ne zadobijete na bojnom polju teško ćete dobiti u mirovnim pregovorima. Ne traćite ove posljednje dane.”
Tuđman je zahtijevao da odložimo početak mirovne konferencije do početka novembra, kako se ne bi podudarila sa hrvatskim izborima za parlament. Pristali smo. I kako se ispostavilo, bio nam je potreban svaki minut te dodatne sedmice da bismo se spremili.
Prije odlaska iz regiona, postavili smo tri uslova za pregovore:
– prvo, da svaki predsjednik dođe u Sjedinjene Države sa punim ovlaštenjem da potpiše sporazum, bez naknadnih odobrenja parlamenta;
– drugo, da ostanu sve dotle dok ne postignu sporazum, bez prijetnje da će otići; i
– treće, da ne razgovaraju s novinarima ili s drugim osobama izvan tog kruga.
Sva tri predsjednika pristali su na te uslove iako su se Izetbegović i Šaćirbey usprotivili trećem uslovu, tvrdeći da imaju važne prijatelje u Kongresu i novinare s kojima moraju biti u kontaktu. Rekli smo da su ozbiljni pregovori u neskladu sa takvom vrstom spoljnjeg kontakta koji su imali na umu.
Čitajući dokument, Milošević se tobože bunio da nastojimo da ga učinimo zatvorenikom. Iako ovaj dokument nije imao zvanični stav, tri strane su uglavnom prihvatile odredbe – sve do posljednjih dramatičnih sati u Daytonu.
Akashi. Prije povratka u Washington posljednju posjetu smo rezervisali za visokog predstavnika generalnog sekretara UN Boutrosa Ghalia za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashia koga sam znao od 1992, tokom dvije posjete Kambodži. Zbog njegove nemoći, Akashia su žestoko napadali novinari i psovali kritičari UN. To nije bila samo njegova greška: radio je s čvrstim ograničenjima koja mu je nametnuo Boutros-Ghali. Osim toga, Akashia su praktično ignorisali general Janvier i vojno osoblje UN.
Zamolili smo Akashia da mu prioritet bude brzo puštanje električnih linija koje su bile presječene i minirane. Zatim smo se pozdravili, skoro emotivno. Žalio sam Akashia. Napuštao je Zagreb sa okrnjenim, inače zavidnim dosjeom, ali je njegova misija bila osuđena od samog početka zbog ograničenja nametnutih iz New Yorka. Sjedinjene Države bile su oduševljene njegovim premještajem: Kofi Annan je već letio za Zagreb da preuzme privremeno mjesto. Još od avgustovskog bombardovanja, Annan je bio zvaničnik UN u koga smo imali najveće povjerenje i njegov dolazak predstavljao je dobru vijest.
Rim. Dok je naš tim letio u Rim, Warren Christopher je pozvao svakog ministra spoljnjih poslova iz Kontakt grupe s prijedlogom da razgovorima kopredsjedavaju Sjedinjene Države, Evropska unija i Rusija na „nivou Holbrooke-Bildt-Ivanov”. On će učestvovati samo kada bude potrebno. Ako bi on prisustvovao cijelom toku konferencije, Christopher se bojao da bi i drugi ministri spoljnjih poslova mogli insistirati da uzmu učešća, što bi pregovore iskomplikovalo.
Evropljani su, izuzimajući Francuze, bez pogovora prihvatili američku odluku da budu domaćini. Da bi ih smekšao, Christopher je držao otvorenom mogućnost da se ceremonija potpisivanja obavi u Parizu. Suzdržavajući bijes, Rifkind je izrazio zabrinutost zbog francuskog stava, naglašavajući da britanska vlada nikad neće pristati na Pariz. Ali ne želeći ovo pretvoriti u javni problem, rekao je da će Britancima biti drago da budu domaćini „konferenciji o implementaciji”, ubrzo nakon ceremonije potpisivanja.
Sastanak proširene Kontakt grupe bio je sazvan da bi se zadovoljili Talijani. Ministar spoljnjih poslova Agnelli počela je skup 5. oktobra, sa večerom u blistavoj renesansnoj Villi Madama, službenoj gostinskoj kući talijanskog Ministarstva spoljnjih poslova. Za nekog koje doručkovao u Beogradu a ručao u Zagrebu, scena je bila zbunjujuća, toliko je ogromna bila razdaljina između klasične veličine Rima i ružne realnosti koju smo ostavili.
Evropljani koji nisu bili dio Kontakt grupe hvalili su američku diplomatiju i liderstvo. Ali se među nekim članovima Kontakt grupe otvoreno provlačila zlovolja zbog američke „unilateralnosti”. Kada sam primijetio da, izgleda, UN nisu voljne pokušati otvoriti puteve oko Sarajeva, Pauline Neville-Jones je planula, optužujući me da pokušavam „smjestiti UN i Evropljanima” da budu okrivljeni za neuspjeh. Nisam bio spreman za ovaj napad. Rekao sam da me ne zanima diskusija o mogućnosti neuspjeha. Trebali smo postaviti temelj za uspjeh u kome ćemo svi sudjelovati. Zbog toga je bitno najsnažnije pojačati svaki detalj svakog sporazuma. Bio sam zajedljiv, kritikujući one koji su na tako važnoj prekretnici u evropskoj istoriji zaglibili u birokaratske manevre. Vjerovatno nije bilo pametno da povlačim udicu, ali sam nastojao postaviti čvrstu granicu pred neproduktivnim proceduralnim prijedlozima. Uz uobičajenu lakoću, Sunni Agnelli je skrenula diskusiju na manje burno pitanje.
Uprkos napetom početku, rimski sastanci su bili korisni. Sljedećeg jutra, 6. oktobra, Talijani su formalno sazvali sastanak proširene Kontakt grupe, nakon kojeg je uslijedio čak i opširniji sastanak na temu unapređenja ekonomskog oporavka u regionu – po prvi put smo se usmjerili na dugoročne ekonomske potrebe u regionu.
Kako je Italija konačno bila domaćin konferencije o Bosni, i Moskva je poželjela svoj trenutak u svjetlu pozornice. Svaka veća evropska zemlja željela je ugostiti međunarodni sastanak, ponajviše da pokaže svojoj domaćoj javnosti da je uključena u mirovni proces. John Komblum je ovaj fenomen nazvao „konferencijskom puzavicom” i stalno smo se žalili zbog gubljenja vremena i opširnosti. Međutim, priznali smo da su ti sastanci važni za evropsko-američko jedinstvo.
NASTAVLJA SE …
