U vremenu kad javne institucije gube povjerenje građana, a politikanti sve češće funkcionišu kao brendovi, građani imaju ministra unutarnjih poslova koji je u toj tranziciji otišao korak dalje – pretvorivši ozbiljnu državnu funkciju u vlastiti medijski kanal na društvenim mrežama.
Njegovi javni nastup više podsjeća na influensera nego na šefa jednog od najvažnijih sigurnosnih resora. Selfiji s direktorom policije, selfiji u kafanama, patetični monolozi, vješto režirani video spotovi sa “akcijskih terena”, uz nezaobilazne poruke: “Narod uz mene!”, “Bez mene bi sigurnosni sistem pao”, “Idemo do kraja!”. Ministar više ne komunicira – on nastupa. A upravo u toj transformaciji funkcije u ličnu pozornicu, krije se duboka institucionalna i društvena opasnost.
Narcizam kao alat političkog preživljavanja
Psihološki profil ponašanja ministra, prema mišljenju stručnjaka s kojima smo razgovarali, pokazuje jake crte narcističkog poremećaja ličnosti. Takve osobe karakteriše intenzivna potreba za divljenjem, stalna potraga za validacijom izvana, nedostatak empatije i potreba da uvijek budu u centru pažnje. Njihova stvarnost je iskrivljena kroz prizmu ega.
„Kod takvih pojedinaca nije bitno šta se radi, nego da to bude vidljivo, teatralno, uz gromoglasne poruke koje mobilišu emocije, a ne razum“, kaže psiholog specijaliziran za političko ponašanje, koji iz sigurnosnih razloga želi ostati anoniman.
Ministar ne vodi ministarstvo – on režira predstavu. I to svakodnevno. Ministar postaje selebriti. Ministarstvo postaje kulisa. A sigurnost – sporedna priča.
Populizam u uniformi
Iza prividne bliskosti s narodom krije se klasični populistički obrazac: diskreditacija protivnika, banalizacija institucija, emocionalna manipulacija masama i moralna samoproklamacija.
Kada ministar “uživo” govori o “borbi protiv kriminalai korupcije”, a istovremeno se oglušuje na sistemske prijave, institucionalne promašaje i interne propuste, jasno je da su komunikacija i politika potpuno odvojene sfere. On ne rješava probleme – on proizvodi sadržaj.
Sociolozi upozoravaju da ovakva populistička estetika u kaputiću i kravati iz second hand shopa stvara privid angažovanosti, dok se suštinska odgovornost razgrađuje. Ministar ne nudi sistemska rješenja, već “herojske” slike i narative koji odgovaraju algoritmima društvenih mreža – a ne zakonima i procedurama.
Alkohol i moć: kombinacija bez nadzora
Iako se rijetko problematizira javno, sve je više naznaka da ministar ima ozbiljan problem sa sklonošću ka konzumaciji alkohola. Prema informacijama iz više neovisnih izvora bliskih policijskim strukturama, audio-vizuelno dokumentirani su slučajevi ministrovog neprimjerenog ponašanja pod uticajem alkohola – uključujući verbalne ispade, agresivnu komunikaciju, spavanje pod šankom u pomokrenim hlačama, pa čak i prisustvo na službenim događajima u vidno alkoholiziranom stanju.
Stručnjaci upozoravaju: kada osoba s moći, izložena intenzivnim pritiscima, emocionalno nestabilna i narcistički strukturirana, poseže za alkoholom kao izlazom – posljedice mogu biti teške, ne samo po nju, već i po cijeli sistem koji vodi.
„Alkohol u kombinaciji s moći često dovodi do impulsivnih odluka, sukoba sa saradnicima i nepravilnosti u radu. To je znak ne samo lične disfunkcionalnosti, već i institucionalnog sljepila“, navodi bivši uposlenik jedne federalne sigurnosne agencije.
Institucionalna šutnja i normalizacija devijacije
Umjesto institucionalne reakcije – imamo šutnju. Umjesto unutrašnje kontrole – imamo lajkanje. Zabrinjavajuće je to što ministar, umjesto da bude podložan javnoj i internoj odgovornosti, uživa gotovo božanski tretman unutar sistema koji bi trebao nadgledati njegov rad.
„Ministar je sam sebi PR, glasnogovornik, policajac, tužitelj i sudija. Takva koncentracija simboličke moći u rukama jedne osobe u sigurnosnom sektoru je alarmantna“, kaže politički analitičar s Fakulteta političkih nauka.
Odgovornost ili kult ličnosti?
Ono što se trenutno dešava u Ministarstvu unutarnjih poslova nije samo politički kuriozitet – to je ozbiljna institucionalna patologija. Odgovornost više ne dolazi odozgo, već se oblikuje prema percepciji javnosti na društvenim mrežama. Profesionalizam je zamijenjen performansom. A zakon – lajkom.
Ostaje pitanje: hoće li institucije i politički subjekti konačno prepoznati opasnost narcističkog populizma unutar sigurnosnog sistema? Ili ćemo i dalje gledati kako ministar igra glavnu ulogu u vlastitom rijalitiju, dok građani plaćaju cijenu nesigurnosti i neodgovornosti?
