U nedavnoj izjavi za medije, bivši gradonačelnik Bihaća i trenutni zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona Šuhret Fazlić (Narod i pravda) još jednom je pokušao predstaviti sebe i svoju političku opciju kao žrtvu centralne vlasti, posebno kada je riječ o investicijama Vlade Federacije BiH u Unsko-sanski kanton. Međutim, činjenice koje su dostupne javnosti ne mogu i ne smiju ostati zanemarene, jer upravo se u tim brojkama i skrivenim istinama krije odgovor na pitanje: ko zapravo radi za građane, a ko ih godinama obmanjuje?
U posljednje dvije godine, prema dostupnim informacijama, Vlada Federacije BiH izdvojila je 31.870.000 KM za izgradnju Aerodroma u Bihaću. To je novac poreskih obveznika iz cijele Federacije, preusmjeren u – još uvijek nepostojeći aerodrom. Iako bi ovakva investicija trebala biti razlog za ponos i transparentan prikaz napretka, javno preduzeće „Aerodrom Bihać“ do danas nije podnijelo nijedan detaljan finansijski izvještaj javnosti. Ne znamo gdje je novac potrošen, šta je konkretno urađeno, ni ko je sve bio angažovan na ovom “projektnom čudovištu”.
Umjesto odgovora, imamo šutnju. Umjesto gradilišta, imamo ograđeni prostor. Umjesto aviona, imamo let u prazno. I što je najvažnije – umjesto odgovornosti, imamo političku manipulaciju.
Zašto Fazlić nikada nije otvoreno kritizirao ovu investiciju dok je bio gradonačelnik? Zašto kao zastupnik nije zatražio izvještaj o utrošenim sredstvima? Možda zato što je direktor ovog javnog preduzeća imenovan upravo iz redova njegove bivše stranke – POMAK, a kontrola nad novcem podrazumijeva i kontrolu političkog plijena.
U istoj izjavi, gospodin Fazlić pokušava minimalizirati značaj jednog od najvažnijih infrastrukturnih projekata za USK – izgradnje brze ceste Bihać – Cazin – Velika Kladuša – granica RH, za koju je Vlada Federacije BiH već izdvojila 17.200.000 KM. Ovaj projekat je počeo, radovi se odvijaju i – za razliku od aerodroma – postoje konkretni rezultati na terenu.
Ono što smeta Fazliću nije nedostatak ulaganja, već činjenica da se ovaj projekat odvija bez političke kontrole njega i Halila Bajramovića. Političko pozicioniranje ispred interesa građana ponovno je dobilo prednost. Umjesto da podrži inicijative koje imaju stvarni razvojni potencijal, Fazlić bira narativ o zapostavljenosti i marginalizaciji, iako ga brojke neumoljivo demantiraju.
Još jedan važan strateški projekat za USK jeste izgradnja plinske mreže kroz projekat “Južna konekcija”. Iako je još u fazi planiranja, uključivanje kantona u energetske tokove Federacije BiH otvara ogromne mogućnosti za privredu, industriju i svakodnevni život građana. Međutim, ni ovaj projekat nije našao mjesto u izjavi zastupnika Fazlića. Možda zato što on podrazumijeva rad, strpljenje i saradnju, a ne bombastične izjave i političko poentiranje.
U jednom dijelu svoje izjave Fazlić indirektno kritikuje Vladu Federacije BiH što „ne gradi tvornice“. Ovakva retorika ukazuje na duboko pogrešno razumijevanje uloge savremene vlade u tržišnoj ekonomiji. Vlada Federacije BiH ne gradi tvornice jer to više nije posao države – to je model ekonomske politike koji je propao zajedno s komunističkim režimom bivše Jugoslavije.
Tvornice se danas grade kroz podršku privatnim investitorima, povoljne poslovne uslove, zakonsku sigurnost i stabilnu infrastrukturu – ne kroz partijska postavljenja direktora i komesarski upravljački model. Fazlić očigledno još uvijek živi u prošlosti, u vremenu gdje su političke parole bile važnije od realnih ekonomskih procesa. Umjesto da se usmjeri na stvaranje ambijenta za investicije, on se zadržava na nostalgiji za sistemom koji je odavno napustila i sama historija.
Obmanjivanje javnosti putem selektivnog prikazivanja činjenica i ignorisanja milijunskih investicija koje se već dešavaju na terenu postalo je uobičajena praksa pojedinih političkih aktera. Međutim, Unsko-sanski kanton više nema luksuz da bude talac takvih strategija.
Na kraju, Šuhret Fazlić pokušava da svoju marginalizaciju unutar vlastite stranke (Narod i pravda), te pad političkog utjecaja, prikrije galamom o principima i borbi za Kanton. Međutim, istina je da je upravo on učestvovao u političkim trgovinama, ucjenama i konstrukcijama vlada na svim nivoima — kako za vrijeme svog mandata gradonačelnika Bihaća, tako i kao zastupnik u Skupštini USK.
Njegova izjava: “Kada moram, ja neću” možda zvuči principijelno, ali u stvarnosti ona znači — kada se traži odgovornost, kad se traže rezultati, kad se traži transparentnost — on neće. Jer ne zna. Jer nije htio. Jer mu je bilo važnije da se aerodrom koristi kao alat za političko zapošljavanje i budžetsku potrošnju bez kontrole.
Vrijeme je da građani Unsko-sanskog kantona zatraže konkretne odgovore: gdje su pare, gdje su izvještaji, gdje su rezultati? I da prestanu nasjedati na izlizane političke trikove o zapostavljenosti, dok se istovremeno milioni troše netransparentno i neodgovorno. A Šuhret Fazlić? Umjesto što se bavi teatralnim govorima o “nepravdi”, bolje bi bilo da javnosti podnese izvještaj o tome šta se desilo s parama koje su već stigle — pa neka narod odluči da li je zaboravljen ili opljačkan.
